hrvatski

Vrijeme u tekstu

Odnos prema vremenu – uz onaj prema prostoru – bitno određuje čovjekovo poimanje svijeta, što se, očekivano, odražava i u jeziku te napose u jezičnoj komunikaciji (tj. u realizaciji jezika). Temporalnost kao gramatička (morfološka i sintaktička) i semantička kategorija – zarana zamijećena i razmjerno dobro opisana u gramatičkim priručnicima – polazište je od kojeg krećemo u razmatranje mnogovrsnih načina iskazivanja vremenskih odnosa u tekstu, pri čemu tekst poimamo kao rezultat govornikova svjesna odabira učinjena tijekom procesa jezične komunikacije, odnosno kao komunikacijski događaj (De Beaugrande– Dressler). Polazišnu zamisao da se prepoznati načini uspostavljanja vremenskih odnosa u složenoj rečenici preslikavaju i na suprasintaktičku razinu – posebice u kontekstu zamisli da se već nezavisnosložena rečenica može smatrati činjenicom teksta (Silić) – dopunjujemo pragmalingvističkim (pragmatičkim) pristupom pitanju iskazivanja vremena u tekstu (tj. u komunikaciji). Između ostaloga razmatrat će se kako se vremenski odnosi realiziraju i prepoznaju u međurečeničnim vezama neovisno o tome postoje li ili ne postoje kakvi signali koji na njih nedvosmisleno upućuju (npr. Rođen je 1858. godine u Rabu. Školovao se u rodnome gradu i u Rijeci. Doktorsku disertaciju obranio je na Sveučilištu u Beču. / Prvo operite povrće. Potom ga narežite na kockice. / Prije stanke za kavu nikom se nije razgovaralo. Sada smo svi živnuli.). Posebna će pozornost biti posvećena vremenskim (temporalnim) deiksama. Naposljetku bit će uočene sličnosti i bliskosti u konceptualizaciji vremena i prostora: ono što je govornom subjektu prostorno blizu u vremenskim relacijama odgovara trenutku govorenja ; ono što je u tekstu lijevo ili gore prethodi onome što je desno ili dolje (npr. Kao što je gore rečeno… / Opširnije o tome vidi dolje!).

gramatička kategorija vremena ; semantička kategorija temporalnosti ; iskustveno vrijeme ; interpersonalno vrijeme ; tekstualno vrijeme ; vremenske deikse

nije evidentirano