hrvatski

Jaroslav Šidak i heterodoksna Crkva bosansko-humskih krstjana

Jaroslav Šidak, naš ugledni sveučilišni profesor i u svijetu priznati povjesničar, tijekom polustoljetne znanstveno-istraživačke karijere (1935.-1986.) posebnu pažnju posvetio je proučavanju fenomena poznatog pod imenom Crkva bosanska i njezinih heterodoksnih krstjana, posebno njihovih odnosa s katarima, neomanihejcima, patarenima, bogumilima i drugim sljedbenicima dualističkog svjetonazora. Krstjani Crkve bosanske izdanak su laičkih bratstava koja se krajem 12. st. pojavljuju uz hrvatsku obalu, a čiji su se članovi zalagali za povratak izvornom zajedništvu Pracrkve, idealu prvih kršćana kako nam ih prikazuju Djela apostolska, katoličke i Pavlove poslanice. Prakticirajući zajedništvo, u svakodnevnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom, prezaduženim seljacima, žrtvama gospodarskih i monetarnih transformacija, pristaše Crkve bosanske ispravno su shvatili da izobilje jednih u sebi uključuje bijedu drugih, ali su izlaz iz društvene krize uzaludno tražili u pesimističnom pogledu na svijet, te će zbog suprotstavljanja autoritetu Crkve završiti na marginama kršćanstva. Neki hrvatski povjesničari podsjećaju na katoličku pravovjernost krstjana otkrivajući u Crkvi bosanskoj katoličku zajednicu s istočnim obredom (Albert Hoffer) ili pak crkvenu organizaciju s hrvatskom glagoljaškom tradicijom (Fran Milobar). Profesor Jaroslav Šidak isprva brani katoličku pravovjernost krtsjana od optužbi latinski i pravoslavnih vrela, uvjeren ¬ da je Crkva bosanska katolička s istočnim obredom, koja je, u nezgodno vrijeme, poricala autoritet Rimske crkve. Dopuštajući dualizam u njihovu vjerskom učenju, Šidak se u kasnijim radovima počeo približavati tezama Franje Račkoga, Dragutina Kniewalda, Dominika Mandića i drugih strogo se pozivajući na latinske i domaće srednjovjekovne izvore dostupne povijesnoj znanosti nakon Drugoga svjetskog rata.

Jaroslav Šidak, bosansko-humski krstjani, heterodoksni pokreti, srednji vijek

nije evidentirano