engleski

The Delirium and Horror of the East. Flight from Byzantium of Joseph Brodsky.

Spacijalna tematika danas više nije samo predmet interesa geografa, na nju je moguće gledati kao na svojevrsni most koji spaja i međusobno različite i komplementarne discipline. Još je 1970-ih godina geograf Yi-Fu Tuan pojmovno razgraničio dvije temeljne spacijalne komponentne – prostor i mjesto. Čovjekovo se ja, ako je pak suditi po Bachelardovoj Poetici prostora, razotkriva upravo u procesu otkrivanja pojedinoga mjesta. I Tuan i Bachelard su apostrofirali i razrađivali koncept topofilije u svojim djelima, odnosno čovjekove ljubavi prema nekome mjestu, njegove emotivne privrženosti. Budući da je prostor mnogolik, on prisiljava istraživača na parcijalan pristup, točnije na izučavanje samo nekih od njegovih aspekata. Prostorni aspekt koji mene zanima jest putopis kao rezultat putovanja (stvarnoga/geografskoga i virtualnoga/vremenskoga). Putovanje je neobično važno kada je u pitanju Rusija. Eurofilija Petra Velikoga, koja ga je potaknula na brojna europska putovanja, ne samo da je oblikovala imidž Sankt- Peterburga nego je od 18. stoljeća nadalje uvelike odredila daljnji razvoj cijele zemlje. S lakoćom možemo prihvatiti tvrdnju Pëtra Čaadaeva da je upravo geografsko prostranstvo Rusije oblikovalo njezinu povijest i književnost. Uzme li se u obzir da je vrijedan i velik dio ruske književnosti sovjetskoga vremena (1917-1991) nastao u posebnim uvjetima - u progonu, emigraciji - ta tvrdnja dobiva i dodatnu dimenziju. Jedan od posljednjih ruskih prognanih autora, čiju je poetiku itekako odredio čin pomicanja u prostoru, jest Iosif Brodskij. Putovati i šutjeti o tome ne samo da je neprirodno, nego je i glupo. Štoviše, nemoguće je – napisao je poznati ruski književni kritičar i putnik Petr Vajl', dodavši kako putovanje nije toliko čin istraživanja novoga koliko čin samospoznaje. Budući da se nikada nije vratio u rodnu Rusiju, Brodskij je taj gubitak nadoknađivao mnogobrojnim putovanjima. Iako je Italija (Venecija) imala je posebno mjesto u njegovoj književnoj topografiji, jedan od ponajboljih putopisnih djela Brodskoga jest Putovanje u Istanbul (Puteshestvie v Stambul, 1985) – ujedno jedno od rijetkih poznih proznih ostvarenja napisanih na ruskome, a ne engleskome jeziku. Taj svojevrsni hibrid između putopisa i eseja je po mnogima (V. Kuricyn) izrazito geopolitički obilježeno djelo, a po priznanju samoga autora nastao je kao rezultat duboke intimne pobude. U njemu Brodskij ne samo da dijalogizira s vlastitim (izgubljenim) ja u obliku izgubljene domovine, nego u tome historijskome drugome Rimu produbljuje i propitkuje važnu – za ruski kulturni i geopolitički identitet – temu azijskoga nasljeđa, Istoka u njemu samome i u Rusima. Pitanja koja otvara Brodskij danas ne gube na važnosti. Štoviše ona su itekako značajna za razumijevanje ruskoga kulturno-civilizacijskoga nasljeđa ali i geopolitičke budućnosti. Spacijalna tematika danas više nije samo predmet interesa geografa, na nju je moguće gledati kao na svojevrsni most koji spaja i međusobno različite i komplementarne discipline. Još je 1970-ih godina geograf Yi-Fu Tuan pojmovno razgraničio dvije temeljne spacijalne komponentne – prostor i mjesto. Čovjekovo se ja, ako je pak suditi po Bachelardovoj Poetici prostora, razotkriva upravo u procesu otkrivanja pojedinoga mjesta. I Tuan i Bachelard su apostrofirali i razrađivali koncept topofilije u svojim djelima, odnosno čovjekove ljubavi prema nekome mjestu, njegove emotivne privrženosti. Budući da je prostor mnogolik, on prisiljava istraživača na parcijalan pristup, točnije na izučavanje samo nekih od njegovih aspekata. Prostorni aspekt koji mene zanima jest putopis kao rezultat putovanja (stvarnoga/geografskoga i virtualnoga/vremenskoga). Putovanje je neobično važno kada je u pitanju Rusija. Eurofilija Petra Velikoga, koja ga je potaknula na brojna europska putovanja, ne samo da je oblikovala imidž Sankt- Peterburga nego je od 18. stoljeća nadalje uvelike odredila daljnji razvoj cijele zemlje. S lakoćom možemo prihvatiti tvrdnju Pëtra Čaadaeva da je upravo geografsko prostranstvo Rusije oblikovalo njezinu povijest i književnost. Uzme li se u obzir da je vrijedan i velik dio ruske književnosti sovjetskoga vremena (1917-1991) nastao u posebnim uvjetima - u progonu, emigraciji - ta tvrdnja dobiva i dodatnu dimenziju. Jedan od posljednjih ruskih prognanih autora, čiju je poetiku itekako odredio čin pomicanja u prostoru, jest Iosif Brodskij. Putovati i šutjeti o tome ne samo da je neprirodno, nego je i glupo. Štoviše, nemoguće je – napisao je poznati ruski književni kritičar i putnik Petr Vajl', dodavši kako putovanje nije toliko čin istraživanja novoga koliko čin samospoznaje. Budući da se nikada nije vratio u rodnu Rusiju, Brodskij je taj gubitak nadoknađivao mnogobrojnim putovanjima. Iako je Italija (Venecija) imala je posebno mjesto u njegovoj književnoj topografiji, jedan od ponajboljih putopisnih djela Brodskoga jest Putovanje u Istanbul (Puteshestvie v Stambul, 1985) – ujedno jedno od rijetkih poznih proznih ostvarenja napisanih na ruskome, a ne engleskome jeziku. Taj svojevrsni hibrid između putopisa i eseja je po mnogima (V. Kuricyn) izrazito geopolitički obilježeno djelo, a po priznanju samoga autora nastao je kao rezultat duboke intimne pobude. U njemu Brodskij ne samo da dijalogizira s vlastitim (izgubljenim) ja u obliku izgubljene domovine, nego u tome historijskome drugome Rimu produbljuje i propitkuje važnu – za ruski kulturni i geopolitički identitet – temu azijskoga nasljeđa, Istoka u njemu samome i u Rusima. Pitanja koja otvara Brodskij danas ne gube na važnosti. Štoviše ona su itekako značajna za razumijevanje ruskoga kulturno-civilizacijskoga nasljeđa ali i geopolitičke budućnosti.

Joseph Brodsky; Istanbul; islamophobia; orientalism; exile; nostalgia

nije evidentirano