hrvatski

Dijagnostički i terapijski modeli jezičnih teškoća

Još uvijek je u našoj logopedskoj sredini pristupanje jezičnim teškoćama isključivo usmjereno prema opisivanju simptoma, odnosno opisivanju obilježja obrade na bihevioralnoj i neuralnoj razini te utvrđivanju razlika u jezičnoj obradi djece s jezičnim teškoćama u odnosu na obradu kod djece urednog jezičnog razvoja. Dijagnostički postupci jezične procjene više su određeni načinima kako jezik procijeniti (primjerice, formalna nasuprot neformalna procjena) i sadržajno što obuhvatiti procjenom. Terapijske su odrednice sadržajno nedovoljno jasno definirane i vremenski neograničene. Istraživanja pokazuju da je područje fonologije u okviru terapije djece s jezičnim teškoćama značajno slabije dozirano što rezultira i slabijim napretkom u fonološkoj obradi, za razliku od leksičkog (vidi Zeng i sur., 2012). Uvođenje strukturiranih modela u dijagnostici i terapiji jezičnih teškoća pruža jasno definiranje ciljeva za terapijsko djelovanje te mogućnost provjeravanja terapijskih ishoda. Ipak, oprečni dijagnostički modeli - medicinski nasuprot bihevioralni – dovode u nedoumicu logopede u obrazovnom sustavu kojem se modelu prikloniti. Iako su u svijetu prisutni različiti tipovi terapija (izravna, neizravna, grupna, individualna, lingvistička nasuprot pragmatičke/komunikacijske) one nisu jednako zastupljene kod nas, a britanska istraživanja upućuju na visoku učinkovitost grupnih terapija (Law i sur., 2010). U ovom izlaganju predstavit će se osnovni dijagnostički i terapijski modeli u radu s djecom s jezičnim teškoćama predškolske i školske dobi te će se izložiti prednosti i nedostatci osnovnih modela. Predavanje će pružiti smjernice logopedima iz obrazovnog sustava o važnosti provođenja dijagnostičkih i terapijskih postupaka u jasnim teorijskim okvirima kako bi se omogućilo praćenje tijeka djetetova jezičnoga napredovanja te vrednovanje postignutih terapijskih ciljeva.

dijagnostika; medicinski model; bihevioralni model

nije evidentirano