hrvatski

Ekologija i socijalni nauk Crkve

Čovjek i priroda su nerazdvojno povezani. Na poseban način ekološka dimenzija života ugrađena je u kršćanski život. Kršćanstvo je obilježeno vjerom u stvoriteljsku ljubav, po kojoj je stvorena cjelokupna kozmička stvarnost, i vjerom u utjelovljenoga Krista koji je u sebi rekapitulirao stvorenu stvarnost: „Njegovim križem i uskrsnućem započela je uskrsna preobrazba čovjeka, koja se širi i na cjelokupnu kozmičku stvarnost, a bit će dovršena u konačnom ostvarenju 'novog neba i nove zemlje', gdje će 'svo stvorenje, oslobođeno ropstva raspadljivosti, sudjelovati u slobodi slave djece Božje' (usp. Rim 8, 21), a Bog biti 'sve u svemu' (usp. 1Kor 15, 28)“. Ekološko pitanje neizbježno izaziva u kršćanima poziv da daju «obrazloženje nade» koja je u njima. Iako kršćanska perspektiva ne nudi konkretna tehnička i stručna rješenja kojima bi se pristupilo rješavanju problema zagađenja okoliša, razvoja novih biotehnologija, smanjenja poljoprivrednih potencijala ; ona ipak u eshatološkom svjetlu nudi zbiljski i cjeloviti antropološki pristup koji pomaže odgovoriti na izrečeni effata u činu krštenja. Više nego ikada, vjernici su pozvani pronaći riječi po kojima bi živjeli vjeru u spašenost stvorenja kako bi ostali sposobni suočiti se sa svime što uništava ljepotu izvornoga Božjega nauma sa svijetom i čovjekom. Svojim dijaloškim i komplementarnim pristupom socijalni nauk Crkve pruža vjernicima i svim ljudima dobre volje poruku i riječ koja u svjetlu razvoja humane ekologije i ekologije okoliša oblikuje knjigu prirode koja je jedna i nedjeljiva.

ekologija; socijalni nauk Crkve; socijalne enciklike; temeljna okolišna načela

nije evidentirano