hrvatski

Interdisciplinarni dijalog i socijalni nauk Crkve

Središnje pitanje kojim se ovaj rad bavi jest pitanje dijaloga između teologije i drugih znanosti, odnosno pitanje mjesta i uloge koju u interdisciplinarnom dijalogu ima socijalni nauk Crkve. Polazi se od pretpostavke da je stanje u kojem suvremene znanosti i suvremeni svjetonazori iskazuju neograničeno povjerenje u dostatnost znanstvenog znanja i tehnološkog razvoja, veliki izazov teologiji čija je teološka vizija - jer razotkriva kršćansku objavu koja, riječima Benedikta XVI., »pretpostavlja metafizičko tumačenje 'humanuma', čiji je bitan element relacijalnost« (Caritas in veritate, br. 55) - nužna za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Polazi se od pretpostavke da su istine metafizike, istine transcendentalne i duhovne dimenzije temelji istina svih znanstvenih disciplina. Ovaj rad ima cilj pridonijeti interdisciplinarnim praksama na način da ukaže na mogućnosti intelektualne sinteze i nužnosti temelja koji se zahtijevaju za njezino ostvarenje. Također, postavlja se pitanje je li teološko-vjerski i socijalno-etički pristup prepreka ili poticaj toj intelektualnoj sintezi, koja je u konačnici ujedno i sinteza egzistencijalnoga. U središtu prvog poglavlja je ponovno otkrivena interdisciplinarnost i dijalog, kojih bogatstvo se otkriva u novoj potrazi i potrebi za »jakom« interdisciplinarnom suradnjom između znanstvenika, filozofa i teologa. Interdisciplinarnost je ovdje ustvari transdisciplinarnost. U drugom dijelu rada propituje se interdisciplinarna dimenzija socijalnog nauka Crkve, u središtu čijeg epistemološkog određenja se nalazi usmjerenost na interdisciplinarni dijalog s različitim razinama ljudskoga znanja i sa suvremenim globaliziranim i pluralističkim društvom. Po svojoj interdisciplinarnoj dimenziji socijalni nauk Crkve ostvaruje svoju mudrosnu, odnosno transdisciplinarnu dimenziju, a ponovno vraćanje pozornosti ka praktičnoj mudrosti postaje temeljnim zahtjevom svekolike interdisciplinarne aktivnosti. Na temelju istraživalačke djelatnosti Marijana Valkovića, u posljednjem poglavlju daje se primjer kako življenjem praktične mudrosti odgovoriti na pitanje načina ostvarenja interdisciplinarnog dijaloga. U zaključku se ističe važnost produbljivanja i širenja prisutnosti socijalnog nauka Crkve unutar šire stvarnosti akademske zajednice, ali i nužnost osvješćivanja činjenice da je upravo čovjek znanstvenik nošen transdisciplinarnim stavom glavni akter interdisciplinarnog projekta i promicatelj istinskoga ljudskog dobra u društvu.

interdisciplinarni dijalog ; transdisciplinarnost ; socijalni nauk Crkve ; praktična mudrost ; Marijan Valković

nije evidentirano