hrvatski

„Kako se „osloboditi“ crkvene nadarbine“

Tijekom kasnoga srednjeg vijeka svećenik je crkvenu nadarbinu (odnosno, radno mjesto) mogao steći na tri načina. Prije svega mogao se osobno obratiti lokalnom osnivaču zaklade (patronu) ili biskupu koji mu po pravu ordinarija može dodijeliti nadarbinu ; drugi nešto teži način je pričekati trenutak krunidbe novog vladara (kralja ili cara) koji mu zahvaljujući svom pravu preces primariae može dodijeliti neku unosnu nadarbinu. Treći se odnosi na dodjeljivanje crkvenih nadarbina iz Rimske kurije koja je tijekom 15. stoljeća prisvojila važnu ulogu u dodjeljivanju konsistorijalnih ili velikih nadarbina (beneficia maiora), kategorije u koju ulaze biskupije i opatije, te malih nadarbina (beneficia minora) sa ili bez dušobrižništva u koju ulaze župne crkve, kapele i oltari pri pojedinim crkvama. Put do crkvene nadarbine bio je reguliran brojnim apostolskim konstitucijama i kanonskim odredbama i nimalo lak. Jednako kao i način stjecanja crkvene nadarbine, kanonsko je pravo reguliralo i mogućnosti „razrješavanja“ veze svećenika sa svojom nadarbinom (radnim mjestom). Svima nam je poznat jedini slučaj ostavke na službu pape u povijesti Crkve: redovnik Pietro da Morrone je jedva nekoliko mjeseci nakon izbora za papu s imenom Celestin V., 1294. godine podnio ostavku.Vrlo brzo su suvremenici njegovog nasljednika, papu Bonifacija VIII. okrivili da ga je upravo on prisilio na ostavku, a papa Clement V. je na nagovor/inzistiranje francuskog kralja Filipa Lijepog 1311. Pietra Morronea kanonizirao. Biskup, ali i opat je od pape mogao zatražiti da ga se „oslobodi“ biskupske službe samo zbog starosti i bolesti.

crkvena nadarbina; kanonsko pravo; provizija; odreknuće; prijestup;

nije evidentirano