hrvatski

Shakespeare kao intertekst hrvatske postmoderne drame

Doktorski rad Helene Brautović sadrži 239 stranica te popis korištene literature sa 124 navoda. Originalni znanstveni doprinos znanosti doktorskog rada jest dokazivanje postavljene hipoteze da je William Shakespeare važan intertekst hrvatske postmoderne drame jer ga dramatičari često koriste kao prototekst koji im pomaže objasniti svijet, ljude i ljudsko društvo. To znači da pisci uzimaju Shakespeareov tekst ili dijelove teksta kao polazište za stvaranje novog teksta s novim značenjem. Analiziran korpus sadrži 22 drame 16 hrvatskih autora (od Ive Brešana i Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1971. kao početka postmoderne do jednog od mlađih autora Ivana Vidića Octopussy 2002.). Analizirajući semiotičku funkciju Shakespeareova inteteksta, odnosno proizvodnju značenja i recepcije novonastalih tekstova, autorica zaključuje da hrvatski autori Shakesspearova djela koriste kao sredstvo za kritiku društva razotkrivajući društvene i socijalne anomalije bilo u prikazu suvremenog, bilo u prikazu pseudopovijesnog svijeta, a ponekad je Shakespeareov intertekst naprosto predmet postmoderne ludističke igre. Radnja je iznimno eruditski napisana, autorica je vrlo precizno savladala suvremenu teorijsku misao postmoderne teorije citatnosti i intertekstualnosti te je suvislo primijenila na korpus hrvatske suvremene drame. Ujedno je primijenila i teorijske doprinose ne samo stranih nego i hrvatskih teoretičara (Dubravka Oraić Tolić). Radnja je pokazala da je autorica vrijedna i temeljita mlada znanstvenica humanističke, odnosno filološke orijentacije.

Shakespeare; hrvatska drama; inteteksualnost; postmodenra

nije evidentirano