hrvatski

Rascjep između vjere i umjetnosti danas

Tekst kreće od teze da je u zapadnoeuropskom kulturnom krugu kazalište proizašlo iz rituala (dakle vjere) a odnos vjere i kazalište išao je u velikim epohama od suglasja (Antika, srednji vijek, barok i romantizam) jer je kazalište afirmiralo i vjeru i društveni poredak, preko nesuglasja (renesansa, klasicizam) jer je kazalište imalo za uzor neko drugo vrijeme (njegovu vjeru i poredak) sve do doista pravog rascjepa u današnjem vremenu (modernizam i kasnija tzv. postmoderna) što članak detaljno opisuje. Kada je krajem 19 st. realizam uveo kritiku društva kao jedinu legitimnu funkciju visoke umjetnosti želja je bila poboljšati društvo. Umjesnost je od rituala postala znanost a umjetnici ne samo fotografi društva nego kirurzi oslonjeni na suvremene znanosti S vremenom se to kritiziranje pretvorilo u kritizerstvo a mijenjanje društva na bolje u nametanje negativne slike svijeta kao jedine dostojne visoke umjetnosti. Ljepota i pozitivne emocije (sreća, ljubav, prijateljstvo) te katarza sama proglašene su kičem što je kulminiralo u trendu nove europske drame devedesetih godina. U tom procesu kao umjetnička hrabrost smatra se razaranje temeljnih ljudskih vrijednosti uz sustavno napadanje institucija kao što su država, policija, vojska a naročito crkva. Taj tip teatra je danas glavna struja europskog kazališta, putuje po festivalima i dobiva nagrade i medijski odjek ali i odlazak publike. I tako se dogodio fenomen afirmativnog pa čak i vjerskog kazališta na rubovima ovog glavnog: na rubovima grada Zagreba, u kazališnom amaterizmu ili po kazalištima izvan Zagreba ili u izvanrednim situacijama (Domovinski rat u Hrvatskoj).

vjera; kazalište

nije evidentirano