hrvatski

Ivo Frangeš i talijanska književna kritika

U radu se razmatra odnos Ive Frangeša prema talijanskoj književnoj kritici, osobito u razdoblju pedesetih i šezdesetih godina, a u kontekstu tadašnje hrvatske književne kritike (Zagrebačke stilističke škole) i njezinih povijesnih potreba. Posebna pažnja posvećena je Frangešovoj recepciji stilističke metode, koju je upoznao preko talijanskih prijevoda Lea Spitzera, te njegovih talijanskih tumača i kritičara. U Frangešovoj kritici stilistike i njegovu naglašavanju potrebe sveobuhvatnog historijskog uvida za razumijevanje književnog djela uviđa se srodnost s marksističkim kritičarem Cesareom Casesom. Potraga za „demokratskom“ linijom talijanske književnosti, te eksplicitno preferiranje „poeta“ pred „artistima“ u Talijanskim temama (1967), mogu se razumijeti ne samo kao znak antiestetičkog čitanja De Sanctisa, nego i kao mogući trag (izravnog ili neizravnog) prihvaćanja Gramscijeva pojma nacionalno-pučke literature (letteratura nazional-popolare). No za smjer razvoja Frangešove metode u pravcu spoja stilistike i historicizma autorica ovog članka smatra posebno važnim Frangešovo pomno čitanje Giacoma Devota. Devotov pojam jezika kao instituta omogućuje uvid u kolektivnu uvjetovanost individualnih stilskih izbora, i otvara put književne interpretacije od jezika ka društvu: politiku u književnosti više nije nužno vidjeti kao hitac na koncertu, već je ona naprotiv sadržana u samoj partituri (kolektivnom jeziku) prema kojoj književnik izvodi svoje djelo. Jedna je od najboljih primjena ove ideje Frangešova interpretacija Mažuranićeve poslanice Hrvati Mađarom. Konačno, u Devotovoj ideji o povezanosti jezika s drugim institutima (poput prava, ekonomije, vjere, politike) u dinamičnoj mreži moći, kao i u nekim drugim uvidima stilističara o društvenoj uvjetovanosti individualnog izraza (npr. u Spitzerovoj ideji o ideološkim shemama koje se mogu iščitati iz jezičnih simptoma), nazire se put prema poststrukturalističkom poimanju diskursa. Autorica odatle zaključuje da je Frangeš iz stilističke kritike birao (prema zakonu koji je sam definirao kao slobodu iz nužnosti) ono što se na kraju 20. stoljeća, u školama novog historicizma i kulturnog materijalizma, pokazalo najplodnijim pravcem tumačenja književnosti.

Ivo Frangeš, stilistika, Cesare Cases, Giacomo Devoto

nije evidentirano