hrvatski

Pretpostavke liberalnog razumijevanja čovjeka

Središnja tema rada su etičke i filozofsko-političke pretpostavke liberalnog samorazumijevanja čovjeka. U okvirima predmodernih slika svijeta – srednjovjekovne i novovjekovne – istražuju se metodička i sadržajna izborenja koja vode afirmaciji načela subjektnosti čovjeka i pojedinca. U prvome su planu analize elementi predmodernih filozofskih stajališta na kojima se oblikuju stožerna etička uporišta liberalne paradigme: moralni individualizam, individualna sloboda, moralna jednakost osoba i racionalno opravdanje svih društvenih i političkih veza. Liberalna paradigma reflektira povijesna iskustva fragmentirane slike svijeta i sukobljenih racionalnih koncepcija dobra, i istodobno konstituira etičke i filozofsko-političke kategorije za moderno samorazumijevanje čovjeka. Spis je sadržajno obrubljen tezom prema kojoj je filozofija politike Johna Lockea prvo (proto)liberalno stajalište, što znači da po naravi zadane teme, predstavlja doveznu točku razmatranja. Metodički, pak, spis nastoji izbjeći dvije suprotstavljene jednostranosti: teleologijsku interpretaciju povijesti i pogrešku prior ergo propter, kao i pogrešku nekritičkog historicizma prema kojoj bi se sve simboličke tvorbe bezostatno i neprispodobivo morale svesti na svoje povijesno vrijeme. Spis je podijeljen na četiri dijela. U prvome dijelu razmatraju se antička razumijevanja umnosti, zajednice, slobode i čovjeka. Na temelju takvih, transepohalnih kategorija, razmatraju se promjene u povijesnom samorazumijevanju čovjeka. U drugome dijelu istražuju se srednjovjekovne pretpostavke za etičku i filozofsko-političku subjektnost čovjeka i pojedinca. U četiri zasebna poglavlja istražuju se doprinosi Aurelija Augustina, Tome Akvinskog, Ivana Dunsa Škota i Vilima Ockhama. Treći dio rada, također podijeljen u četiri poglavlja, rekonstruira filozofske odgovore koji oblikuju samosvijest novovjekovlja, te čine pretpostavke i polazišta za liberalno shvaćanje pojedinca. Prvo poglavlje razmatra metodički značaj prirodno-znanstvenih revolucija za novovjekovnu filozofiju politike. Drugo poglavlje razmatra tri razine filozofske afirmacije načela subjektnosti: a) ontološko-gnoseološku razinu (Rene Descartes) ; b) filozofsko-antropološku (Pico della Mirandola) ; c) filozofsko-političku i etičku razinu (Marsilije Padovanski i Hugo Grotius). Treće poglavlje ističe značaj reformacije za oblikovanje modernog identiteta. Četvrto poglavlje razmatra afirmaciju svakodnevnog života i filozofsko-politički zaokret k primatu fakticiteta, koji se očituje u: a) metodičkoj revoluciji Niccola Machiavellija ; b) socijalnoj filozofiji Thomasa Morea ; c) instrumentalizaciji spoznaje Francisa Bacona. Četvrti dio rada razmatra teorijske premise liberalizma u apsolutističkoj filozofiji politike Thomasa Hobbesa. Riječ je o četiri skupine novina: radikalnom individualizmu, primatu prirodnih prava nad prirodnim dužnostima, samozadanoj političkoj obvezi i ishodišnoj instrumentalizaciji političkog autoriteta, koja se, ipak, izvedbeno gubi u apsolutnoj moći suverena. U zaključku sažimamo osvještenja – refleksije i konstitucije – golemih promjena u samorazumijevanju čovjeka, koje predstavljaju pretpostavke za liberalno shvaćanja pojedinca, te naznačujemo deset točaka u kojima Lockeov protoliberalizam preokreće Hobbesovo stajalište.

liberalizam ; pretpostavke ; subjektivitet ; individua ; prirodna prava ; društveni ugovor

nije evidentirano