hrvatski

Informirani pristanak-korijeni, svrha, primjena i ograničenja

Informirani pristanak predstavlja temelj današnje medicinske etike. Razvio se ne iz profesionalne liječničke Hipokratove ideje već iz liberalne političke filozofije koja je težnje za slobodom i jednakošću ugradila u pravo na samoodređenje i autonomiju. Glavna svrha informiranog pristanka je potvrda autonomije čovjeka pri donošenju odluka koje se tiču njegove dobrobiti, a temelji se na zaštiti tjelesnog integriteta svakog pojedinca i slobodnom izražavanju volje o tome hoće li se podvrći liječenju ili ne. Iz kliničke perspektive, informirani pristanak otvara mogućnost za suradnju liječnika i pacijenta glede utvrđivanja bolesti i odabira odgovarajućeg liječenja te povećava učinkovitost liječenja, stvara ozračje poštivanja kompetentnosti i ozračje bolje komunikacije i dijaloga između pacijenta i liječnika te se smatra da tako poboljšava odnos liječnika i pacijenta. S pravnog stanovišta, valjan je onaj pristanak kojeg je dao kompetentan i informirani pacijent potpuno dobrovoljno i slobodno. Postoji nekoliko standardnih situacija kada je medicinska intervencija poduzeta bez pacijentovog pristanka etički i pravno opravdana. Ograničenje primjene doktrine informiranog pristanka prepoznato je u hitnim stanjima, kod pacijenata koji su nesposobni za rasuđivanje i racionalno odlučivanje, kod pacijenata koji ne žele primiti informacije o svojoj bolesti, te kad liječnik osjeća da bi razotkrivanje informacija vodilo u pogoršanje pacijentovog stanja. Zakonodavstvo svake zemlje trebalo bi urediti informirani pristanak te njegova ograničenja. Ciljevi ovoga rada su bili višestruki: pojasniti temelje i koncept informiranog pristanka te njegovu ulogu i važnost kako s etičkog tako i medicinskog aspekta s akcentom na identifikaciji potencijalnih ograničenja primjene informiranog pristanka ; prikazati glavne koncepcijske i praktične značajke informiranog pristanka u hrvatskom zakonodavstvu ; prepoznati opseg ograničavanja prava na informirani pristanak u hrvatskom zakonodavstvu te analizirati usklađenost najvažnijih zakona koji reguliraju problematiku ograničavanja prava na informirani pristanak u svakodnevnoj medicinskoj praksi. U hrvatskom zakonodavstvu, institut informiranog pristanka razvijao se postepeno i polako. Godina 1980. može se smatrati početkom prihvaćanja suvremenog koncepta informiranog pristanka u Hrvatskoj jer se u hrvatskom zakonodavstvu, uz pravo na pristanak koje je postojalo i ranije, po prvi put ističe da su zdravstveni radnici dužni dati pacijentu potrebna obavještenja o njegovom zdravstvenom stanju i o rezultatima mjera poduzetih u toku liječenja. Danas je u hrvatskoj bioetičko-pravnoj regulaciji, informirani pristanak našao svoje mjesto u brojnim i raznolikim medicinskim propisima koja reguliraju razna područja medicinskog prava. Od ključnih propisa s pozicije svakodnevne medicinske prakse, a koji reguliraju ne samo informirani pristanak već i ostala prava pacijenata, posebno mjesto zauzimaju Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine. U sva tri propisa značajno mjesto zauzima institut informiranog pristanka koji se proklamira s dva osnovna elementa informiranog pristanka: pravo na informiranje i pravo na pristanak. Pravo na informiranje ima svaka osoba bez izuzetaka, osim ako se odrekne tog prava. Pravo na pristanak ima svaka odrasla, poslovno sposobna osoba uz očuvane mentalne kompetencije, osim u hitnim situacijama. Postojeće hrvatsko zakonodavstvo prepoznalo je neka odstupanja od prava na davanje informiranog pristanka, mada različiti zakoni nude različita rješenja. Odstupanja od prava na informirani pristanak su dostatno pravno riješena te liječniku razumljiva kad se radi o hitnim situacijama, osobama nesposobnim za rasuđivanje te kod odricanja prava na informirani pristanak. Pitanje informiranog pristanka nedostatno je regulirano kad se radi o terapeutskom privilegiju, maloljetnicima te javnozdravstvenoj medicini što bi se budućim propisima trebalo nastojati otkloniti. Funkcioniranje doktrine informiranog pristanka na primjeren način je regulirano aktualno važećim pravnim propisima, mada Zakon o zaštiti prava pacijenta i Zakon o zaštiti osoba s duševnim zdravljem nisu do kraja i u potpunosti riješili sve prijepore koji se susreću u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Medicinsku praksu otežava i nedostatak profesionalnih standarda i smjernica postupanja koji se odnose na informiranog pristanka od strane stručnih liječničkih društava.

Informirani pristanak; zakonodavstvo; Hrvatska

nije evidentirano