hrvatski

Stres u radu socijalnih radnika – izvori, načini suočavanja i moguće posljedice

Stres na radnom mjestu danas predstavlja globalni društveni problem jer djeluje nepovoljno na zdravlje ljudi te je jedan od najvećih uzroka profesionalnih bolesti i bolovanja, kako u Europi tako i u svijetu. Istraživanja pokazuju da u kategoriju izrazito stresne profesije spada i zanimanje socijalnog radnika. Neusklađenost između zahtjeva vezanih uz posao i okoline, odnosno nemogućnosti da se tim zahtjevima udovolji – dovode do profesionalnog stresa. Jedan od krajnjih negativnih ishoda profesionalnog stresa je sagorijevanje na poslu, koji se najšire može shvatiti kao proces koji dovodi do potpune profesionalne iscrpljenosti i u konačnici može rezultirati apatijom. Stoga uvažavajući specifičnost i zahtjevnost posla socijalnih radnika koji su u obavljanju svog posla izloženi složenim profesionalnim zahtjevima, smanjivanje stresa i zadovoljstvo poslom predstavlja važan teorijski koncept kao i značajan doprinos u praktičnom smislu. Cilj ovog rada je bio ispitati izvore stresa i provjeriti doprinos nekih sociodemografskih i profesionalnih obilježja, stresogenosti posla, strategija suočavanja i zadovoljstva poslom u objašnjenju sindroma sagorijevanja kod socijalnih radnica zaposlenih u centrima za socijalnu skrb u Republici Hrvatskoj. Polazeći od cilja definirani su sljedeći problemi istraživanja: (1) Ispitati izvore stresa, strategije suočavanja sa stresom, zadovoljstvo poslom te razinu profesionalnog sagorijevanja u radu socijalnih radnica zaposlenih u centrima za socijalnu skrb (CZSS). (2) Ispitati doprinos nekih sociodemografskih i profesionalnih obilježja, razine stresogenosti posla, zadovoljstva poslom te strategija suočavanja sa stresom u objašnjenju sindroma sagorijevanja. (3) Ispitati medijacijsku ulogu strategija suočavanja između opće razine stresogenosti posla i razine sagorijevanja. Uzorak istraživanja je bio stratificirani, a činile su ga 194 socijalne radnice različitih sociodemografskih, profesionalnih i kontekstualnih obilježja. U skladu sa ciljem i problemima, u istraživanju je korišteno pet primijenjenih i za potrebe ispitivanja prilagođenih upitnika. Rezultati su pokazali da gotovo 57% sudionica iskazuje visoku razinu emocionalne iscrpljenosti, 29% umjerenu, i 15% nisku razinu emocionalne iscrpljenosti. Obzirom na osobno postignuće, 39% sudionica pokazuje visoki nedostatak osobnog postignuća, 32% umjeren, a 28% niži nedostatak osobnog postignuća. Kod gotovo 54% sudionica depersonalizacija je niska, 30% je umjereno depersonalizirano i 16% sudionica pokazuje visoki stupanj depersonalizacije. Istraživanjem je također utvrđeno sedam izvora stresa u radu socijalnih radnica: (1) Opterećenost poslom ; (2) Organizacija rada i mogućnost napredovanja ; (3) Osjećaj vlastite kompetencije ; (4) Fizički uvjeti rada ; (5) Međuljudski odnosi ; (6) Osjećaj sigurnosti na radnom mjestu ; i (7) Nespecifični razlozi (više zaposlenika ženskog spola, i veća udaljenost mjesta rada od mjesta stanovanja). Za savladavanje stresnih situacija, socijalne radnice u najvećoj mjeri koriste strategije usmjerene na rješavanje problema. Regresijske analize su pokazale da zadovoljstvu poslom značajno doprinose izvori stresa: „Organizacija rada i mogućnost napredovanja“, „Fizički uvjeti rada“ i „Međuljudski odnosi“, dok predviđanju emocionalne iscrpljenosti značajno pozitivno doprinose „Opterećenost poslom“, „Osjećaj vlastite kompetencije“ i „Međuljudski odnosi“. Ovim nalazima dobiveni su neki značajni pokazatelji stresogenosti posla socijalnih radnica u Centrima za socijalnu skrb kojima je moguće predložiti unapređenja za razvoj karijere i prakse, odnosno identificirati protektivne faktore koji će doprinijeti manjem sagorijevanju i većem zadovoljstvu na poslu.

profesionalni stres; sagorijevanje na poslu; strategije suočavanja; zadovoljstvo poslom; socijalni rad

nije evidentirano