hrvatski

Pusićeva teorijsko-metodološka polazišta u istraživanju javne uprave: kontinuitet i/ili diskontinuitet

U radu je prikazana evolucija Pusićevih teorijskih i metodoloških polazišta u istraživanju javne uprave. Njegova očetna teorijska i metodološka polazišta nisu bila konzistentna. Metodološki govoreći, Pusić je prihvatio Weberov stav da je supstrat društvenih znanosti ljudsko ponašanje, dok je za svoj teorijski okvir za istraživanje razvoja javne uprave formulirao koncept razvojnih tendencija umjesto Weberove konstrukcije idealtipova. Umjesto Weberove metode empatičkog razumijevanja društvenog ponašanja, prihvatio je Popperov kriterij verifikacije hipoteza putem empirijskog istraživanja. Razumijevanje upravnih organizacija temeljio je na klasičnoj teoriji organizacije obogaćenoj kritičkim osvrtima Mertona, Simona, Argyrsa i ostalih dodajući im jedinstveni dijalektički koncept podjele rada i istovremene integracije u organizaciji. U svom kasnijem radu, temeljenom na rezultatima empirijskog istraživanja, Pusić je prihvatio teoriju sustava i razvojni pristup. Uspješno povezivanje ovih dvaju pristupa omogućeno je njegovom teorijom diferencijacije i integracije. Na početku novog tisućljeća, Pusić je napustio teoriju sustava i formulirao novi teorijski interakcijski model. U teorijskom i metodološkom smislu, ovaj novi pristup u središte pozornosti stavlja interakciju. Promjene u pusićevim teorijskim i metodološkim pristupima mogu se vizualno opisati kao spirala u kojoj se kretanje od interakcije prema sustavu nastavlja vraćanjem na interakciju, ali na višem nivou teorijskog izričaja.

Eugen Pusić; upravna znanost; empirijsko istraživanje; podjela rada

nije evidentirano