hrvatski

Književni časopis "Republika" i njegove uređivačke politike (1945-2002)

„Republika“ je najdugovječniji hrvatski književni časopis s neprekinutim kontinuitetom od 1945. god. Taj mu je atribut omogućio da redom prati paradigmatske promjene u hrvatskoj, ali i u svjetskoj kulturi i književnosti 2. pol. 20. st. U tom smislu, „Republika“ je heterogena cjelina čija se razvedenost potvrdila kroz povremene korjenite promjene u njezinom općem profilu i različitim uređivačkim politikama koje su se na osobite načine postavljale prema aktualnim književno-estetskim i društveno-političkim trendovima. Budući da pojam časopisa istovremeno uključuje i tekstualnu i društvenu dimenziju, u ovom se istraživanju „Republika“ s novohistorističke pozicije istovremeno čita i kao književni, i kao politički fenomen. A s obzirom na razgranatost građe, ta je interakcija proučena kroz četiri predložene uređivačke faze „Republike“. Interpretacija prve uređivačke faze (1945-1955) potvrđuje književnopovijesnu tezu o ključnoj ulozi ovog časopisa u okončanju sukoba na književnoj ljevici i integraciji Miroslava Krleže u društveni život socijalizma. S obzirom na povijesne okolnosti nakon Rezolucije Informbiroa, Krležine predratne teze o umjetnosti i pojava krugovaša iščitani su kao novohistoristički model integracije subverzije. Kroz drugu fazu (1956-1970), u „Republici“ Ivana Dončevića primijećeno je nekoliko pojava: popularizacija općeg profila časopisa, gomilanje neknjiževnih sadržaja, djelomični razlaz s razlogašima, jaka simbolizacija Krležina autoriteta, itd. Što se definiranja jugoslavenske multinacionalnosti tiče, izravno izjašnjavanje o tom problemu se izbjegava, iako se između redaka može naći nešto suptilnih aluzija. U trećoj je fazi „Republike“ (1971-1985) vidljiva ponovna promjena čitateljskog koda iz popularnog natrag u elitini registar, no u kontekstu odnosa poetike i politike uredništvo nastavlja s taktičkim mimoilaženjem s aktualnim političkim pitanjima. S obzirom na delikatni odnos s postojećim političkim strukturama u kontekstu poslijeproljećarskih čistki, uređivačka politika u ovoj fazi na razne načine doprinosi eskapističkom fenomenu „hrvatske šutnje“, koji je također protumačen kroz model integracije subverzije, i to objavom priloga hrvatskih fantastičara, prozaika u trapericama, pripadnika Zagrebačke slavističke škole, itd. Četvrta faza „Republike“ (1986-2002) obilježena je raspadom „metanarativa bratstva i jedinstva“ te smjenom centara moći u Domovinskom ratu. Viskovićeva uređivačka politika, međutim, nije usmjerena na njihovu bezuvjetnu glorifikaciju, hoteći time održati paradigmu lijevo orijentiranog časopisa. Sukob „lijevih“ i „desnih“ na koncu se kristalizirao kao sukob između urednika i izdavača istog časopisa (tj. V. Viskovića i DHK-a) koji je rezultirao raspadom Društva i nastankom nove časopisne inačice. U ovom istraživanju je praćenjem razvojnih faza „Republike“ i analitikom pojedinih njezinih priloga interpretirana uloga ovog časopisa u proizvodnji književno-estetskog i društveno-političkog diskursa, oprimjeravana je njegova stalna aktualnost i traženi su razlozi koji su doveli do raspada njegove koncepcije. Ovim je istraživanjem također dokazana primjenjivost nekih novohistorističkih koncepata (npr. samooblikovanje, integracija subverzije) na studij periodike.

Republika; časopis; politika; subverzija; diskurs

nije evidentirano