hrvatski

Hrvatske pučke molitvice: formulnost i metaforika

Na primjerima molitvica zabilježenih u Hrvatskoj u 20. stoljeću razmatra se njihova formulnost, mogući pisani i usmeni izvori te funkcije u svakidašnjem životu. Molitvice kao usmenoknjiževni žanr pripadaju pretežno usmeno prenošenim tekstovima u stihu ili u posebnom ritmičkom govoru i zrcale religijski svjetonazor kazivača. One su sinkretički oblik religijskog mišljenja, osjećanja i postupaka pojedinaca i zajednica koje amalgamiraju, kreativno preoblikuju te si prilagođuju vjerske sadržaje i prakse crkvenih institucija i svećenika. Vole ekspresivne oblike, slikovite su i zahtijevaju metaforiku bliskoga. Pritom su fluidni i prijelazi prema praznovjerju, magiji i astrologiji. U brojnim se svojim elementima prepleću sa zaklinjanjima, egzorcizmima, bajanjima i basmama, dakle svim tekstovima u čijem je središtu čudesna nadnaravna moć riječi. Njima se zazivaju Isus, Majka Božja, Bog, sveci, one liječe bolesti, tjeraju poljske štetočine, rastjeruju zle oblake ili izgone vraga iz čovjeka. Usko su vezane uz jezični oblik kojim se ostvaruju pa možemo govoriti o koncentriranom, formulnom jeziku. Slične su formulama, pače katkad su formule same. Katkad je teško prosuditi je li riječ o rimovanim ritmičkim rečenicama (ili stihovima) koji potječu iz povijesnog sloja negdašnjih magijskih obreda ili u svojem sekundarnom sloju pripadaju prijašnjim (pa dijelom i sadašnjim) običajima ; na formalnoj jezičnoj razini takav izraz (formula, stih) odgovara neposrednom bajanju dok su formule u kojima se zaziva Bog ili izriče zahvala molitve. Time se zapravo markiraju oba suprotstavljena pola onoga što zovemo kultnim formulama – pretkršćanski i kršćanski.

formulnost; metaforika; molitvice; Hrvatska; 20. stoljeće

nije evidentirano