hrvatski

Petrićev platonizam u Peripatetičkim raspravama

O ovom se radu analizira specifičnost Petrićeva platonizma. On se razlikuje koliko od fičinovskog toliko i od konkordističkog platonizma kakva je zastupao G. P. della Mirandola, a ponajviše od platonizma u suvremenoj uporabi tog pojma, kao filozofskog pravca koji se oslanja na Platonov nauk. Od tradicije konkordističkog platonizma, kojemu je najvažnija preokupacija bila pomirba platonizma, aristotelizma i kršćanstva (takav pristup antičkim filozofija nije bio tipičan samo za Italiju ), Petrić se znatno razlikuje – što u prvi mah s obzirom na naslov sveska nije samorazumljivo. Konkordizam, kakvog su zastupali napose Giovanni Pico della Mirandola i Agostino Steuco, svojevrsna je poglavita metoda u službi "vječne filozofije" (philosophia perennis), pokušaja stapanja najvećih filozofskih tradicija (posebice platonizma i aristetelizma) u jedan jedinstven filozofsko-religijski sustav pod egidom kršćanstva. No, Petrićevo "slaganje" o ovom kontekstu znači nešto sasvim drugo. Petrić ne ide za time da pokaže kako se Aristotel dobro uklapa u platoničku tradiciju, već želi pokazati da se Aristotelove misli i stavovi slažu s onima njegovih prethodnika i suvremenika (kako ih je Petrić datirao) eda bi prokazao Aristotela bilo kao plagijatora bilo kao neoriginalna mislioca. Petrić ne želi pomirbu Aristotela s Platonom u okviru kršćanstva, za njega je "concordia" znak Aristotelove slabosti i bespotrebnosti. Ovaj se uvodni tekst temelji na mojim istraživanjima objavljenim u knjizi "Renesansne polemike s Aristotelom" (Zagreb: KruZak, 2013)

Petrić, platonizam, Peripatetičke rasprave

nije evidentirano