hrvatski

Neke značajke percepcije jugoslavenskog partizanskog pokreta u suvremenoj Hrvatskoj

Hrvatska je ostvarila svoju nezavisnost tijekom nasilnog raspada socijalističke Jugoslavije. Osamostaljenje je predstavljalo raskid s prethodnom državom i njezinim sistemom, pa je došlo i do reinterpretacije suvremene hrvatske povijesti, kao i hrvatske povijesti tijekom Drugoga svjetskoga rata. Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Franjo Tuđmanom bila je nacionalistički pokret, a također i protujugoslavenski i protukomunistički. Istovremeno su mnogi važni članovi HDZ-a, uključujući Tuđmana osobno, zapravo bili veterani partizanskog pokreta, a nakon 1945. sudjelovali su u novim komunističkim vlastima. Može se reći da je za vrijeme Tuđmanove vladavine došlo do svojevrsne rehabilitacije ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), na koju se gledalo kao na "povijesnu težnju hrvatskog naroda" da ima svoju samostalnu državu, dok se zanemarivala povezanost NDH s Njemačkim Reichom i Kraljevinom Italijom, kao i zločini za koje su bile odgovorne vlasti NDH. No, istovremeno s ovim Tuđman je insistirao i na važnosti novostvorenog "hrvatskog antifašizma". Taj novi "hrvatski antifašizam" bio je povijesno utemeljen u činjenici da je na područjima koja su danas u sastavu Republike Hrvatske tijekom većeg dijela Drugoga svjetskoga rata postojao snažan partizanski pokret. No, kada se 1990-ih govorilo o "hrvatskom antifašizmu" nerijetko se zanemarivalo da je o bio sastavni dio šireg jugoslavenskog partizanskog pokreta. Također se zanemarivalo da je partizanski pokret u hrvatskim krajevima, kao i na cijelom jugoslavenskom području bio pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Umjesto komunističke ideologije, u "hrvatskom antifašizmu" istican je antifašizam kao takav, odnosno kao načelno i međunarodno priznata pozitivna vrijednosti, iako točan sadržaj tog pojma nije jasno definiran. Za Tuđmana je također bila vrlo važna ideja "nacionalno pomirenja". Prema toj ideji i Hrvati koji su se tijekom Drugoga svjetskoga rata borili na strani NDH, kao i oni koji su se borili u partizanima, počinili su pogreške i zločine i imali su zablude. Osim toga oni su se nerijetko borili u bratoubilačkom sukobu. No, na temelju "nacionalnog pomirenja" sve te prethodno povijesne žrtve, stradanja i pogreške su konačno prevladani i stvorena je samostalna Republika Hrvatska. Nakon Tuđmanove smrti njegova vladavina je u Hrvatskoj nerijetko bila kritizirana kao nedemokratska i nacionalistička, i kao razdoblje kada je NDH bila nekritički i revizionistički rehabilitirana. Istovremeno je "hrvatski antifašizam" ostao službeni i sastavni dio suvremene Republike Hrvatske. U ovom prilogu dat će se samo neki podatci o navedenoj temi i pokazati nepodudarnosti između povijesnih činjenica i historiografskih interpretacija s jedne strane, i politički i ideološki motiviranih tvrdnji s druge strane, a u vezi s "hrvatskim antifašizmom".

Republika Hrvatska; Franjo Tuđman; antifašizam

nije evidentirano