hrvatski

Linija Clemenceau i vlastelinstva u graničnoj zoni

Raspadom Austro-Ugarske 1918., nastale su istovremeno nove nacionalne države među kojima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odlukom Velike Narodne skupštine u Novom Sadu (25.11.1918.) izvršeno je odcjepljenje Banata, Bačke i Baranje od Ugarske te pripojenje navedenih teritorija Kraljevini Srbiji. Ta je odluka izazvala burne reakcije naroda, prvenstveno Mađara te se novonastalo baranjsko pitanje također moralo riješiti na mirovnoj konferenciji u Parizu. Na temelju mirovnog ugovora potpisanog u Saint Germainu, sva krunska dobra bivše Austro-Ugarske Monarhije pripadaju državama u kojima se zateknu nakon razgraničenja. Tako je i vlastelinstvo Friedricha Habsburškog pripalo Kraljevini SHS, odnosno kasnije Jugoslaviji. Odredbama Trianonskog sporazuma, potpisanog između Mađarske i Sila Antante, prestaje srpska okupacija Baranjske Županije (sve do Pečuha), a Baranja se dijeli na dva dijela, sjeverni, koji ostaje u sastavu Mađarske te južni, dodijeljen Kraljevini SHS. Slijedom toga, dolazi do stradavanja vlastelinstava koja su ležala na graničnoj liniji utvrđenoj paragrafom 27. Trianonskog ugovora. Time je najviše pogođeno "Belje", kao najveće dobro Baranje. Ovaj rad pokušava objasniti kako je Trianonski sporazum uredio granično pitanje Kraljevine SHS i Mađarske te kakav je utjecaj razgraničenja na pravni i gospodarski položaj bivših vlastelinstava "Darda" i "Belje".

Kraljevina Srba; Hrvata; i Slovenaca; granice Baranje; Trianonski sporazum; vlastelinstva

nije evidentirano