hrvatski

Sladak san – počeci dubrovačke književnosti i osamostaljivanje fikcije

U opusu dubrovačkoga književnika Džore Držića (1461–1501) nalaze se dvije ljubavne pjesme u kojima kazivač opsežno izvještava o vlastitom snu: to su pjesma br. LXXVII, poznata pod naslovom "Čudan san", i pjesma br. LXXX iz Hammova izdanja. U ovome radu je o "Čudnu snu" bilo manje govora, a u središtu se analize našla rijetko spominjana pjesma br. LXXX. Pokazalo se da je nastala na stjecištu različitih literarnih tradicija i različitih oblika književnoga znanja o snu. S jedne strane, san koji se u njoj opisuje oraculum je iz antičkih klasifikacija snova, to je ukazanje božanstva, u ovom slučaju Amora, koje sanjaču upućuje proročanstva ili savjete koji utječu na stanje budnosti. Očita je u podlozi te pjesme oživljena antička zaokupljenost vjerodostojnošću snova, vidljiva, među ostalim, u uvjerenju da san može djelovati na javu ili da su snovi nastali pred zoru istiniti. Osim toga, Amorova uloga i oblik njegove intervencije, pa i način na koji je prikazan, pokazuju antičke crte. S druge strane, polazna situacija u Držićevoj pjesmi puna je značajki što su preuzete iz srednjovjekovnih vernakularnih lirskih tradicija u kojima se naglašava zaljubljenikova patnja zbog neuzvraćene ljubavi i opisuju ljubavne muke, a i neki Amorovi atributi nesumnjivo su postantički. Prema arhitekturi pjesme, njezinoj narativnosti i nešto složenijim govornim procedurama jasno je da je nastala po uzoru na neki duži oblik, kakav capitolo, kanconu ili čak latinsku ljubavnu elegiju, što se pokušalo sugerirati i kroz razmatranje sličnosti "Čudna sna" i pjesme br. LXXX s Ligdamovom elegijom "Di meliora ferant". Očito je da pjesma br. LXXX nastaje u takvu poetičkom kontekstu u kojem je bilo dopušteno neke crte antičkoga sižea spojiti s fantazijom o posjedovanju i topikom neuzvraćene ljubavi, i to na takav način da svijest o postojanju granica među tim elementima ne dokida mogućnost njihova sintetiziranja u jednome tekstu. Takva heterogenost tipična je za talijansku liriku druge polovine 15. stoljeća, u kojoj prevladava pluralna imitacija i vrijedi načelo izbora i hibridiziranja. Književni san se, poput fikcije općenito, u to doba sve više oslobađa moraliziranja i alegorije te postaje označitelj unutarknjiževnih fenomena, podređenih logici književnoga. San može dobiti licenciju za pjesničku fikciju, za formuliranje nedvojbeno fikcionalnih događaja, koji su podređeni unutarknjiževnim mehanizmima. Upravo je o tome riječ u Držićevoj pjesmi br. LXXX, pa je treba promatrati kao jedan od indikatora sekularizacije rane dubrovačke književnosti i kao pokazatelj osamostaljivanja fikcije i književne reprezentacije sna.

Džore Držić, književna reprezentacija sna, osamostaljivanje fikcije, pluralna imitacija, latinska ljubavna elegija, srednjovjekovne vernakularne lirske tradicije, petrarkizam

nije evidentirano