hrvatski

Anatomija melankolije: Sebald za Agambena i Kofman

Polazeći od detalja u Saturnovim prstenima, kad se u pripovjedačevu fokusu smjenjuju Dürerova „Melencolia I“ i Rembrandtov „Sat anatomije“, razmatram kako se ta dva vizualna inserta sklapaju u konfiguraciju, a potom u scenu analize i instrukcije za Sebaldovu naraciju. Dürerova „Melencolia I“ naime iskrsava već na početku, kao okvir za razumijevanje figure čija je uputa pripovjedaču od presudne važnosti za njegovo putovanje (a onda i za njegovo pripovijedanje): za putovanje i pripovijedanje koji hvatište evidentno nalaze u Rembrandtu, jer Rembrandtovu sliku – za razliku od ostalih vizualnih inserata – Sebald reproducira više od jedanput, te se na nju opetovano referira. Budući da su se ta dva rada pokazala simptomatičnima i za filozofiju, na primjer kod Giorgija Agambena i Sare Kofman, zanima me u kakav je položaj uhvaćena Sebaldova naracija između slike i filozofije, i kakva se scena instrukcije na tome mjestu otvara za kritičku intervenciju u Agambena i Kofman.

W. G. Sebald; Giorgio Agamben; Sarah Kofman; melankolija; mazohizam; naracija; psihoanaliza

nije evidentirano