hrvatski

Frangešov prinos poznavanju Mažuranićeva jezika

Velik je dio svojega znanstvenoga rada Ivo Frangeš posvetio interpretacijama kanonskih djela hrvatske književnosti, među njima i Mažuranićevih. Kao dopunitelj Osmana i pjesnik Smrti Smail-age Čengića mladi je Mažuranić, prema Frangešu, u književnost zakoračio svjestan potrebe rješavanja pitanja književnoga jezika. Tu je svjesnost, osim u svojim pjesničkim ostvarenjima, potvrđivao i pismima nastalima u desetljeću književnoga djelovanja: od 1835. do 1848. godine. Zahvaljujući Sabranim djelima Ivana Mažuranića, koje je Frangeš uredio zajedno s Miloradom Živančevićem, i ti prozni (neknjiževni) tekstovi pomažu razumijevanju Mažuranićevih nastojanja oko stvaranja književnoga (pjesničkoga) jezika. U radu se stoga s jedne strane iznose Frangešova zapažanja o Mažuranićevim pogledima na hrvatski jezik ilirskoga razdoblja, a s druge se strane analizom pisama prati Mažuranićevo prihvaćenje Gajeve slovopisne reforme i jezične koncepcije iliraca.

jezik Ivana Mažuranića; Gajeva slovopisna reforma; književnojezična koncepcija iliraca

nije evidentirano