hrvatski

Krčki statut na latinskom jeziku iz 16. stoljeća

Iz srednjovjekovne povijesti otoka Krka danas su poznate i sačuvane tri zbirke pravnih odredaba: Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut (štatut) iz 1388. godine pisan hrvatskim jezikom na glagoljici ; latinske Odredbe i reformacije (tj. nove uredbe) grada i otoka Krka (Ordines et Reformationes Civitatis et Insulae Veglae) iz 1489. godine ; te Krčki statut (Statuta Vegliae) na latinskom jeziku iz 16. stoljeća. Prvi od njih puno je poznatiji, temeljito istražen i nekoliko puta objavljen, drugi nešto više korišten, ali teže dostupan, dok je potonji latinski statut manje poznat, unatoč svojoj opsežnosti, te slabije istražen, iako svojim značajem zauzima važno mjesto u srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom razdoblju političke, pravne, crkvene, kulturne i društvene povijesti otoka Krka. Krčki statut na latinskom, ili preciznije govoreći Statut grada Krka i njegova kotara (distrikta), u općim odredbama zapravo i cijelog otoka Krka, kojim danas raspolažemo, potječe iz 16. stoljeća. Prema nekim autorima upravo iz 1512. jer bi te godine bio potvrđen, iako to nije posve sigurno. Redakcija Statuta učinjena je, dakle, relativno nedugo nakon što je 1480. godine Mletačka Republika uvela svoju upravu na Krk i kao takvu držala je do 1797. godine. Bez uvodnog teksta Latinski Krčki statut sadržava tri knjige od kojih I. knjiga broji 85, II. knjiga 113, a III. knjiga 78, odnosno s dodatcima, 83 glave (poglavlja). Tekst Statuta sastavljen je učeno i u humanističkoj maniri svojega vremena. No, strukturno ipak odaje određene neujednačenosti, ali i posebnosti kao što je ta da nema uobičajenog proemija, tj. uvodnog teksta s osnovnim podatcima o vremenu i razlogu donošenja Statuta, već se namjesto toga govori o pravdi i pravu te donose stihovi Francesca Stabilija di Simeonea (1269 – 1327), poznatijeg kao Cecco d'Ascoli (Slijepac iz Ascolija), koji je kao heretik spaljen na lomači 1327. godine. Također je od iznimnog značenja što u ovom Statutu imamo primjere sačuvanih pojedinih starih odredaba koje se anuliraju novim (tzv. staro i novo krčko pravo). U I. knjizi – koja otpočinje definicijom pravde i prava, a nastavlja o Bogu i štovanju svetaca, blagdanima i dr. – određuju se upravne i sudske nadležnosti te različite druge obveze. Također se govori o crkvenim pravima i slobodama, o održavanju čistoće u gradu Krku, sastavljanju javnobilježničkih akata, itd. II. knjiga započinje odredbom o tome kako treba izabrati sudca krčke općine te o pravima i dužnostima općinskih službenika. Nakon toga slijede različite odredbe, među kojima su posebno zanimljive one vezane uz gradske službe kako bi Krk mogao funkcionirati kao urbana cjelina. Također se određuju i mnogi ostali važni segmenti u životu jedne komune (npr. cijene prehrambenih artikala). U ovoj je knjizi posebno zastupljeno obiteljsko i nasljedno pravo. U većini se odredaba III. knjige govori o poljoprivredi, stočarstvu i pomorstvu, a potom o kaznama za različite prijestupe. Nekoliko je završnih odredaba u ovoj knjizi na talijanskom jeziku. Talijanska je pravna historiografija, ali i dio hrvatske, stajališta da latinski Krčki statut potječe iz 13. ili s početka 14. stoljeća i da je, dakako, stariji od glagoljskog Krčkog ili Vrbanskog/Vrbničkog iz 1388. godine. Nasuprot tomu dio autora, talijanskih i hrvatskih, stavlja ga u 15. ili 16. stoljeće. Međutim, nekoliko je razloga koji izravno upućuju da je latinski Krčki statut vrlo kompleksan zbornik pravnih odredbi u kojem se odražava nekoliko povijesnih i pravnih slojeva u rasponu od 13. do 16. stoljeća. Vrbanski je statut – statut cijelog otoka Krka Ako se uzme u obzir razvoj komunalnih društava na istočnoj jadranskoj obali, onda je razumljivo da su i u gradu Krku morale postojati različite odredbe, ali i običaji, kojima se regulirao život unutar njegovih zidina i društva. Jesu li te odredbe vremenom prerasle u kodificirani statut, i to već u 13. stoljeću, teško je reći upravo zbog pomanjkanja povijesnih svjedočanstava (isprava i ostalih spisa). Također treba voditi računa o tome da je upravo Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut iz 1388, kako stoji u njegovu Uvodu, zapravo statut cijeloga otoka Krka, a ne samo Vrbnika kako bi to upućivao njegov drugi dio naslova. Najzad, možda i najvažnije što treba ponoviti jest da je Krk od 12. do 15. stoljeća bio pod potpunom prevlašću Krčkih knezova, kasnijih Frankapana, koji su, doduše, priznavali Mlečanima njihovo pravo na otok, dok na susjednom kopnu drugoga suverena, ali su u svakom pogledu štitili svoju izravnu vlast, utjecaj i prava koja su uživali. U svom glasovitom izvještaju – La cronaca di Veglia – Antonio Vinciguerra (rođen između 1439 – 1446, umro 1502), mletački providur na Krku, na nekoliko mjesta spominje stari Krčki statut (statuto vecchio di Veglia) što je vrlo čvrsta potvrda njegova postojanja prije nove redakcije iz početka 16. stoljeća. Vinciguerra je upravo, vezano uz taj Statut, autor i njegovih dopuna i izmjena (Ordines et Reformationes Civitatis et Insulae Veglae) iz 1489. godine. Latinski Krčki statut sadrži dio odredaba koje podudaraju s onim glagoljskim Krčkim ili Vrbanskim/Vrbničkim, ali su – to je bitno – u njemu zastupljeni svi oblici prava, za razliku od Vrbanskog/Vrbničkog u kojem prevladava kazneno pravo. Što se tiče prigovora oko jezika Statuta, ne bi trebalo biti dvojbi oko toga da li je postojala samo hrvatska ili samo latinska inačica staroga Krčkog statuta kada su mogle postojati obje. Pritom se treba sjetiti da isti knezovi (knez Stjepan/Štefan i knez Ivan/Anž) za vrijeme kojih je 15. lipnja 1388. donesen Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut, u susjednom Senju te iste godine, ali nešto malo ranije (5. svibnja), objavljuju Statut grada Senja na latinskom jeziku (Statutum Segniae). Nije na odmet spomenuti i kneževsku kancelariju čija je najvažnija posebnost da je istodobno djelovala na dva jezika (hrvatskom i latinskom) i na dva pisma (glagoljici i latinici). Nadalje, iz formulacija Krčkog statuta zaključuje se da je donesen u vremenu kada su Krkom upravljala u isto vrijeme dva kneza (rectores) iz porodice Krčkih. Stoga dokazano možemo izreći da Krčki statut na latinskom jeziku, kakvog ga danas poznajemo, nije mogao postojati u 13. ili 14. stoljeću, kao što bi htjeli pojedini autori, pa je stoga metodološki vrlo osjetljivo takav Statut izravno uzimati kao izvor za ranija stoljeća kada je on novu redakciju doživio u 16. stoljeću. U takvom slučaju, prije nego što se on kritički ne raščlani, lako se može zapasti u anakronizme, tj. da proglašavamo starijim nešto što zapravo nije tako. Primjerice, navođenje određenih crkvenih blagdana i obveza prema crkvi, spominjanje različitih novčanih jedinica, potom građevina, obveza postojanja određenih komunalnih funkcija, itd. Stoga je teško ne složiti se s Lujom Margetićem koji je utvrdio da: „(…) Krčki statut na latinskom jeziku iz početka XVI. stoljeća – dakle u vrijeme kada su Mleci već bili zagospodarili otokom – zbog neobičnog je načina na koji je sastavljen neiscrpno vrelo za poznavanje starijeg sloja hrvatskoga prava. Naime, u tome razmjerno recentnom Statutu na bezbroj se mjesta najprije donosi in extenso (!) staro pravo koje je vrijedilo u prethodnim stoljećima za vrijeme vlasti krčkih knezova Frankapana, pa se u daljnjem tekstu to pravo izrijekom ukida i uvodi novo pravo, koje je pod nesumnjivim snažnim mletačkim utjecajem“. Rukopisi Poznato je da se u ondašnjem poglavarstvu grada Krka čuvao rukopis latinskog Krčkog statuta i to vjerojatno jedan od najstarijih. Nažalost, prilikom požara 1865. godine, stradao je općinski arhiv s mnogim važnim spisima. Međutim, rukopis Statuta, unatoč vatri i vodi nije bio ozbiljnije oštećen. Kasnije ga je u prostorima zvanim „Fontega“ u Krku, među različitim starim spisima, pronašao Giuseppe Vassilich i objavio. Danas pak nije poznato gdje se taj rukopis nalazi. U Muzeju Correr u Veneciji (Museo civico Correr Venezia) čuva se jedan rukopis Krčkog statuta (Statuta Vegliae) koji potječe iz 17. stoljeća. Ispisan je na papiru i sadrži 123 lista, tj. 246 stranica. U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se rukopis Krčkog statuta koji nosi naslov Statuti della città et isola Veglia (Statut grada i otoka Krka) dok na hrbtu stoji kožna naljepnica iz kasnija vremena s natpisom Statuta Curictae sive Vegliae. Ovaj rukopis na papiru ispisan je talijanskim kancelarijskim pismom i datira ga se 16/17. stoljećem te je za sada najstariji poznati rukopis ovoga Statuta u Hrvatskoj. Zbog pisma i općeg izgleda radije ga datiramo 17. stoljećem. Spomenimo i to da se nekoć u Biblioteci c. kr. prizivnoga sudišta (Tribunale d'Appello) u Zadru nalazio rukopis Krčkoga statuta iz 18. stoljeća. U rukopisnoj ostavštini Ivana Črnčića (1830 – 1897) u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, nalazi se njegov vlastoručni prijepis Krčkog statuta na latinskom jeziku sljedećeg naslova: „Štatut otoka Krka prepisan u Gorici od Ivana Crnčića“. Dakle, Črnčić je prijepis izradio za vrijeme svoga školovanja i studija teologije u Gorici (Goriza), a to je bilo od 1853. do 1856. godine. No, nije nam poznat predložak Krčkog statuta koji mu je bio na raspolaganju. Valja pretpostaviti da je u Gorici postojao neki rukopis ovog Statuta, ili da je Črnčić s Krka ponio neki njemu dostupan rukopis i prepisao ga u Gorici. Iako je ovaj prijepis nepotpun (nedostaje nekoliko listova), u njemu su iznimno vrijedni i zanimljivi Črnčićevi komentari, bilješke i druga tumačenja koja je zapisivao ispod teksta Statuta. Svakako treba napomenuti da je upravo Črnčić, uz suradnju Franje Račkog i Vatroslava Jagića, objavio Krčki ili Vrbanski/Vrbnički statut iz 1388. u zbirci Statuta lingua Croatica conscripta – Hrvatski pisani zakoni: vinodolski, poljički, vrbanski, a donekle i svega krčkoga otoka, kastavski, veprinački i trsatski (1890), no na tisak latinskog Statuta nije se odlučio. Osim navedenog, latinski Krčki statut postojao je i u talijanskom prijevodu iz 18. stoljeća koji se čuvao u Biblioteci c. kr. vrhovnoga sudišta u Beču (danas je to Oberster Gerichtshof – Zentralbibliothek, Wien). No, požar koji je zadesio tu ustanovu 1927. uništio je brojne dragocjene rukopise i drugu vrijednu građu. Izdanja Krčki statut na latinskom do danas je objavljen u dva navrata. Prvo izdanje priredio je Krčanin Giuseppe Vassilich (1852 – 1940) pod naslovom „Statuto della città di Veglia“ i objavio u Poreču 1885. i 1886. godine u časopisu Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria. U tri nastavka (sv. I/1-2, 1885, sv. I/3-4, 1885, sv. II/1-2, 1886) Vassilich je donio latinski tekst Statuta prema rukopisu koji je sam pronašao u Krku. Opremio ga je kraćim uvodom na talijanskom jeziku u kojem donosi osnovne podatke i neka svoja zapažanja. To je izdanje i danas korisno, iako nema kritičkoga znanstvenog aparata. Drugo tiskano izdanje objavljeno je 1945. godine u Milanu s naslovom Statuta Veglae u ediciji Corpus statutorum Italicorum. Kao priređivači potpisuju ga talijanski pravnik i vojni časnik Aldo Lusardi (1908 – 1935) i poznati talijanski pravni povjesničar Enrico Besta (1874 – 1952). Zapravo je tekst za tisak priredio Besta na temelju Lusardijeva rukopisa koji se pak manje-više temeljio na Vassilichevom izdanju. No, Besta je za osnovicu uzeo venecijanski rukopis, a u bilješkama dao usporedbu s Vassilichevim izdanjem i Lusardijevim čitanjima i tumačenjima. Radi se, dakle, o kritičkom izdanju s navođenjem različitih čitanja (variae lectiones), ali bez potrebnih imenskih i predmetnih indeksa na kraju knjige. Potreba novog publiciranja latinskog Krčkog statuta Osim već spomenutih autora, nije velik broj istraživača koji su pisali o latinskom Krčkom statutu. Tako su ga proučavali ili kao izvor koristili Giambattista Cubich, Ivan Strohal, Antonio Teja, Nikola Žic, Gaetano Cozzi, Danilo Klen, Nada Klaić, Ivan Žic Rokov, Mihovil Bolonić, Anna Maria Fiorentin, Nella Lonza, Damir Karbić, Marija Karbić, i dr. Međutim, posebno mjesto zauzima Lujo Margetić (1920 – 2010), nesumnjivo naš najznačajniji pravni povjesničar, koji je obradio nekoliko važnih pravnih segmenata ovoga Statuta (npr.: „Bračno imovinsko pravo prema Krčkom statutu na latinskom jeziku“, 1971 ; „Preferiranje djeteta po Krčkom, Rapskom i drugim primorskim statutima“, 1973 ; „Dokazna sredstva u sudskom postupku na frankapanskim primorskim posjedima“, 1976). *** Od otvorenih pitanja Krčkog statuta na latinskom jeziku iz 16. stoljeća, svakako ostaje ono vezano uz povijesnu i pravnu raščlambu njegovih slojeva, dok u primarnu zadaću naše pravno-povijesne znanosti i filologije ostaje u dogledno vrijeme prirediti novo kritičko izdanje s prijevodom na hrvatski jezik ovoga dragocjenog – ne samo za otok Krk već i puno šire – pravnog, povijesnog i jezičnog spomenika.

Krčki statut; latinski jezik; 16. stoljeće

nije evidentirano