hrvatski

Sociofonetski pristup naglašavanju stranih toponima u hrvatskome jeziku

Toponimi kao posebna vrsta imena u svim jezicima imaju poseban status. Osim što se pišu velikim početnim slovom, osobito je zanimljiva ona podvrsta toponima koja se prenosi iz jednog jezika u drugi (Ivas, 2003). Ortoepska nedosljednost i različitost u akcentološkoj preskripciji stranih toponima u hrvatskom jeziku, uzrokovana je s jedne strane, činjenicom da se ortoepska najviše odupire procesu standardizacije, a s druge strane, dodirom dvaju jezičnih sustava. Prema tome, svaki je strani toponim gost u domaćem jeziku. U ovom radu problemu naglašavanja stranih toponima u hrvatskom jeziku pristupit će se sa sociofonetskog stajališta. U istraživanju su sudjelovale tri skupine ispitanika. Prvu skupinu čine govornici općeprihvaćenog hrvatskog jezika, koji su imali zadatak pročitati 30 stranih toponima u hrvatskom jeziku (imena država i gradova). Poželjnost naglasnih toponimskih oblika koji su se pojavili kod prve skupine ispitanika, ocjenjivala je druga i treća skupina, stručni procjenitelji fonetičari i kroatisti. Procjenjivala se poželjnost propisanih i nepropisanih naglasnih oblika stranih toponima, na ljestvici od jedan do sedam. Pretpostavlja se da će govornici češće upotrebljavati naglasni oblik stranog toponima koji nije propisan u standardnom hrvatskom jeziku. Drugim riječima, očekuje se veća učestalost naglasnog oblika svojstvenog jeziku iz kojega strani toponim dolazi. Također, vjeruje se da će druga skupina ispitanika (kroatisti) poželjnijim procijeniti izgovor propisanih oblika, a treća skupina (fonetičari) procijenit će propisane i nepropisane oblike jednako poželjnima. Cilj je ovoga istraživanja utvrditi naglasne tendencije stranih toponima u općeprihvaćenom hrvatskom izgovoru. Osim toga, istraživanjem se nastoji naglasiti važnost poželjnijeg i zastupljenijeg naglasnog oblika stranog toponima uz onaj propisani.

toponimi; akcentološka preskripcija; ortoepska norma; standardizacija; općeprihvaćeni hrvatski

nije evidentirano