hrvatski

Sreća i igre na sreću. Etički okvir za razumijevanje jednoga fenomena današnjice

Po svojoj naravi čovjek traži sreću, želi biti sretan. Pitanje o sreći neodovojivo je od etike. Što je pak sreća ostaje dvojbeno. Prve pretpostavke za promišljanje o sreći i mogućnostima njezina ostvarenja postavila je antička kultura, posebno filozofija. Čini se da suvremeni čovjek u svojim životnim borbama na neki način "mora" biti sretan. Na to ga sili opće ozračje javnoga života. "Sreću" se posvuda nudi i preporučuje, daju se i točne upute kako je postići... Upravo takva prisilna, nametnuta "sreća", čovjeka čini nesretnim. Pretvara ga u bolesnika. Stvara opasno ozračje rizičnosti i neodgovorne zaigranosti. Osim na religijskom području, gdje je igra odgovor uvijek imala važnu ulogu, danas su u mnogim pozitvinim znanostima stvorene različite teorije igre koje tumače životinjsko ili ljudsko ponašanje, kulturu, društvo, gospodarstvo, jezik.... Ako se pak igru stavlja uz sreću, onda se prvotno misli na igre na sreću. I na rizik. Igra na sreću počela se pojmovno razlikovati od općenite predodžbe o igri u onom trenutku kada je prvotno nedužnim igrama spretnosti i snage, kojim je svrha bila samo razonoda, pridodan igrački ulog koji pojačava napetost s obzirom na ishode borbe. TU je materijalna strana igre prevagnula, pri čemu se dobitak često čini posljednjim ciljem. Mentalitet u kojemu će navodna sreća ili kockarska kombinatorika, biti presudna za uspjeh u životu, a ne vlastita marljivost i pošten rad, ostaje etički opasna. Tako su igre na sreću, kao svojevrsna patologija nade, etički dvojbena praksa.

sreća; filozofi i filozofija o sreći; etika; igra; igre na sreću; etička prosudba igara na sreću; rizik; rad; nada

nije evidentirano