hrvatski

Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere

Autor pokazuje kako je liturgija povlašteno mjesto gdje Crkva slavi ono što vjeruje, štoviše, mjesto gdje se ostvaruju otajstva našega spasenja. U tome smislu Crkva i danas prihvaća drevnu formulu Lex orandi – lex credendi (5. st.). Autor pokazuje kako je Crkva od početaka i postupala po ovome načelu. Crkveni oci su naglašavali da je liturgijska tradicija za vjeru jednako važna kao i samo Sveto pismo. Da je za njih liturgija bila izraz vjere vidljivo je vidljivo po tome što je ispovijest vjere bila sastavni dio obreda krštenja. Osim toga, crkveni su oci novokrštenicima sadržaj kršćanske vjere tumačili tako da su razlagali obrede sakramenata inicijacije. Kao primjer spomenutog načela u današnjoj liturgiji autor pokazuje kako i u današnjim misnim molitvama (uglavnom preuzetim iz drevnih izvora) iščitavamo temeljni kršćanski nauk da je Kristovo spasenje prisutno i djelatno u zajednici koja sudjeluje u bogoslužju, pri čemu se ističe onaj hodie (danas), tj. posadašnjenje spasenja u bogoslužju. Kao određenu nedosljednost autor navodi da se riječi ustanove euharistije („Tijelo koje se predaje“, „Krv koja se prolijeva“) koje u Novom zavjetu stoje u prezentu, u latinskom tipskom izdanju prevode futorom (prema Vulgatinu prijevodu). U nekim prijevodima misala na narodni jezik stoji prezent, a u nekima futur. Prezent je primjereniji iz zbog vjernosti Novom zavjetu i zbog teološkog značenja aktualizacije euharistijske žrtve koja se slavi. Na koncu, kao izvrstan primjer usklađenosti liturgije i sadržaja kršćanske vjere, autor navodi svetkovinu Uznesenja Marijina koja se slavi još od 7. st., a tek je u 20. st. Marijino uznesenje u Katoličkoj crkvi službeno proglašeno istinom vjere.

Lex orandi–lex credendi ; ispovijest vjere ; mistagoške kateheze ; hodie u liturgiji ; riječi ustanove (verba institutionis) ; prijevod Misala ; Uznesenje Marijino

nije evidentirano