hrvatski

Pojasne kopče i pređice druge polovice 5. do 7. stoljeća na području rimske provincije Dalmacije

U radnji se analiziraju pređice i pojasne kopče kasnoantičkog i ranobizantskog kulturnog obilježja datirane od druge polovice 5. do 7. st. pronađene na području rimske provincije Dalmacije. Pređicama, u smislu ove radnje, smatraju se uporabni predmeti, funkcionalno vezani uz pojasno remenje, remenje obuće ili remenje za pričvršćivanje torbice, noža i sl. Pređice se sastoje od alke i pomičnog trna. Posebno važan dio pređice je baza trna koja omogućuje kronološko vrednovanje same pređice. Pređice su najčešće izrađene od bronce i željeza, a ponekad i od srebra. Pojasne kopče su, kao i pređice, funkcionalno vezane uz remenje i to najčešće remenje pojasa, iako je moguće da su neki primjerci (pogotovo oni malih dimenzija) služili kopčanju obuće. Osnovna razlika između pređica i kopči leži u činjenici da kopče imaju okov kojega pređice nemaju. Upravo okov i način njegova ukrašavanja omogućuje svrstavanje kopči u određene skupine. Pojasne kopče mogu biti jednodijelne ili dvodijelne. Kod jednodijelnih kopči, pređica i okov su lijevani u jednom komadu, dok su kod dvodijelnih kopči oni samostalno lijevani te međusobno spojeni pomoću osovine. Najbrojnija vrsta pređica su željezne pređice koje se smatraju jednostavnim kovačkim proizvodom koji nije podložan stilskim i kronološkim podjelama. Brončane pređice dijele se na temelju oblikovanja baze trna na slijedeće grupe: pređice s ravno odsječenom bazom trna (5.-6. st.), pređice s kružnom ili četvrtastom bazom trna (5.-6. st.), pređice sa štitolikom bazom trna (6.-7. st.) i pređice s neizdiferenciranom bazom trna. Analiziraju se i pređice čiji trn nije sačuvan, a u posebnu su grupu izdvojene brončane narebrene pređice bubrežastog oblika (6. st.). Pojasne kopče su podijeljene u grupe koje je imenovao J. Werner, a čiju je nomenklaturu preuzeo i dijelom modificirao Z. Vinski. Najprije se opisuje kronološki najstarija skupina kopči, jednodijelne kopče tipa "Sucidava". Navedene su se kopče najvjerojatnije proizvodile u podunavskim dijelovima Bizantskog carstva, a raširene su na području jugoistočne Europe i Crnog mora. Datiraju se u drugu polovicu. 6. st. Jednodijelne kopče tipa "Siracusa" su rasprostranjene na čitavom Mediteranu, a odlikuje ih srcolik okov ukrašen motivom palmete. Mogu se datirati na kraj 6. i u prvu polovicu 7. st. Kopče tipa "Bologna" i "Balgota" svojstvene su 7. st., a obično se nalaze u bizantskim sredozemnim lukama. Posebno se apostrofira kopča s otoka Mljeta koja predstavlja južnojadransku inačicu ovih tipova. Kronološki i prostorno prethodno spomenutim kopčama odgovaraju dvodijelne kopče tipa "Korint". Najveće mogućnosti ukrašavanja pružaju jednodijelne ili dvodijelne ranobizantske kopče s "U" okovom koje mogu biti ukrašene raznim vegetabilnim, zoomorfnim ili antropomorfnim motivima. Mogu se datirati u 7. st. U 7. st. nastaju i kopče tipa "Keszthely-Pecs" i to na panonskom području po bizantskim uzorima. Analiziraju se i kopče "mediteranskog" tipa koje se mogu datirati od kraja 6. do početka 8. st. Za razliku od prethodnih tipova, ove su kopče česte i u zapadnoj Europi, posebno kod germanskih naroda. Opisane i analizirane su i kopče s kloazoniranim okovima. Opisani artefakti potječu s oko trideset lokaliteta. Najveći broj ih potječe iz grobalja na redove od kojih je posebno važna nekropola Knin – Greblje, najveća istražena nekropola vremena seobe naroda u Hrvatskoj. Dio nalaza potječe i s manjih grobalja od kojih su posebno zanimljiva ona uz crkvene objekte. Manji dio nalaza je pronađen u naseobinskim slojevima, a za neke analizirane predmete nedostaju bliži podatci o kontekstu nalaza.

pređica; pojasna kopča; Dalmacija; kasna antika; Bizant

nije evidentirano