hrvatski

Epidemija poremećaja hranjenja: Mit ili stvarnost?

Poremećaji hranjenja vrlo su ozbiljni psihijatrijski poremećaji čija se stopa smrtnosti kreće od 4-20%. Iako je od prvoga opisa anoreksije nervoze, 1689. godine, prošlo nekoliko stoljeća, ideal je vitkosti danas toliko raširen da ga prihvaćaju žene različite dobi. Ovi poremećaji pobuđuju velik interes javnosti, potiču brojna istraživačka pitanja te predstavljaju ogroman izazov. Pitanja na koja se nastoji odgovoriti u istraživačkom i kliničkom radu odnose se na biološke, psihološke i sociokulturalne čimbenike rizika u nastanku poremećaja hranjenja. Biološka sklonost uključuje širok raspon čimbenika od specifičnoga genetskog profila do visokog indeksa tjelesne mase. Psihološka sklonost očituje se u osobinama ličnosti, obiteljskim obilježjima kao i nepovoljnim životnim događajima. Okolina generira pritisak na žene koje pod svaku cijenu moraju postići vitak tjelesni izgled. Internalizacija ideala vitkosti kroz čitav životni vijek žene rezultira "normativnim nezadovoljstvom" tijelom. Kako bi se umanjilo nezadovoljstvo tijelom, dijeta postaje logično i prihvatljivo rješenje. Iako su biološka objašnjenja nastanka poremećaja hranjenja nezaobilazna, socio-kulturalna okolina koja potiče na dijetu zajedno s internalizacijom ideala vitkosti, zamke su s kojima se danas treba suočiti u promoviranju zdravih navika hranjenja i prihvaćanja vlastitoga tijela.

poremećaji hranjenja; rizični čimbenici; socio-kulturni pritisak; biološki čimbenici

http://www.psihologija.edu.rs/skup/STuP_2013.pdf