hrvatski

Pedagoški aspekti inkluzije osoba s invaliditetom

U radu su analizirani teorijski i povijesni uzroci na kojima i danas počivaju još uvijek tradicionalni modeli pristupa osobama s invaliditetom koji se temelje na invaliditetu kao apsolutnoj kategoriji i promišljanja koncepta organiziranja i pristupa osobama s invaliditetom koja su evaluirala razvojem različitih paradigmi i izvedenih modela. Cilj ovog istraživanja je da se analizom Nacionalnih strategija i normtivnih rješenja za osobe s invaliditetom istraživanih zemalja utvrde sličnosti i razlike u pristupu osobama s invaliditetom i utvrde ključni elementi koji rezultiraju medicinskim modelom skrbi za navedenu populaciju. Pristupi se temelje na invaliditetu kao apsolutnoj kategoriji, ali i pokušajima drugačijeg pristupa osobama s invaliditetom koji su rezultirali razvojem različitih paradigmi i izvedenih modela. Kvalitativnom funkcionalnom analizom podataka, evaluirani su sustavi skrbi za osobe s invaliditetom u Saveznoj Republici Njemačkoj, Češkoj Republici i Republici Sloveniji kao članicama EU-a, Republici Bosni i Hercegovini te Republici Srbiji kao tranzicijskim zemljama. Komparativnom analizom usporedio se postojeći oblik skrbi u našoj zemlji sa stanjem u navedenim zemljama. Analiza je pokazala još uvijek prevladavajući tradicionalan pristup osobama s invaliditetom temeljen na medicinskom modelu, iako su sve zemlje izradile nacionalne dokumente u kojima je jasno izražena potreba za drugačijim promišljanjima u pristupu osobama s invaliditetom. Komparativna analiza uzorka zemalja jasno je pokazala je da u svim državama raste svijest o jednakim pravima osobe s invaliditetom, novim načinima sagledavanja pristupa osobama s invaliditetom i svijest o razvoju društvenih potencijala koji su neophodni za razvoj suvremenih oblika pristupa osobama s invaliditetom. Analiza jasno pokazuje da se slabosti u provedbi, još uvijek, pokušavaju opravdati centralizacijom države, neodgovarajućim zakonodavstvom, nedostatkom tehničke i financijske podrške, nedostatkom „poduzetništva“ među stručnjacima, prevelikim očekivanjima od države. Ipak, optimizam budi uključivanje i jačanje civilnog društva u oblikovanju politika suvremenog pristupa osobama s invaliditetom. Dio civilnog društva su osobe s invaliditetom koje moraju aktivno sudjelovati u osmišljavanju i stvaranju uvjeta za kvalitetniji život, preuzimajući na taj način odgovornost za vlastiti život. U javnosti, poglavito stručnoj, znanstvenoj i političkoj, sve je više zastupnika sa stavom da je autonomija, samozastupanje i samoorganiziranje osoba s invaliditetom pravi put u budućnost. Primjena kvalitetnih normativnih rješenja u praksi, na osnovi suvremenih teorijskih pristupa nerijetko otvara puno izazovnih i zahtjevnih pitanja. Ako se socijalni model temelji na holističkom pristupu, konstruktivističkoj paradigmi i potrebi društvene intervencije onda je pitanje pravca promjene pitanje promjene vrijednosnih i svjetonazornih struktura te političke volje da se društvo demokratizira. Naime, u društvenoj intervenciji prepoznaju se rješenja problema na četiri razine: nacionalnoj, lokalnoj, školskoj i obiteljskoj. Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da nema uspješne implementacije programa bez odgovarajućih aktivnosti na svim navedenim razinama. Inkluzija podrazumijeva čitav niz promjena koje vode „inkluzivnom društvu“. Promjene pretpostavljaju prihvaćanje „nove paradigme“ čija realizacija treba zaživjeti na individualnoj i društvenoj razini i postati novi društveni koncept. To je dugotrajan proces koji zahtjeva aktivnu edukaciju, odgoj i učenje svakog pojedinca i društva. Sagledavajući prošlost, sadašnjost i priželjkujući budućnost, inkluzija će se kao proces promjene društva ostvariti kad više ne bude potrebe da je koristimo kao pojam, koncept, pokret ili filozofiju.

osobe s invaliditetom; medicinski model; socijalni model; inkluzivni model; nacionalne strategije za osobe s invaliditetom; zakonska regulativa za osobe s invaliditetom

nije evidentirano