hrvatski

Ilija Abjanić (1868-1946.)

Ilija Abjanić (Stari Mikanovci, 1868 – Vinkovci, 1946), liječnik, prosvjetitelj, političar, jezikoslovac..., premda bijaše jedan od najsvestranijih i najplodnijih hrvatskih intelektualaca u prvoj polovici 20. stoljeća (rukopisna ostavština pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sadrži više od 20 000 stranica), još uvijek je, bar široj javnosti, gotovo posve nepoznat. Ne pristajući na kompromise koji bi dovodili u pitanje vlastita uvjerenja, ovaj dosljedni i ustrajni oporbenjak, a nadasve marljivi i kreativni intelektualac uspio je u nepunom radnom vijeku zaslužiti desetak profesionalnih/liječničkih premještaja po dekretu i prisilno prijevremeno umirovljenje. Zbog svojih političkih, stručnih i vjerskih uvjerenja i opredjeljenja uspio je zaraditi posvemašnju anonimnost – najsigurnije jamstvo od bilo kakva utjecaja na aktualna društvena, stručna, politička i znanstvena pitanja (poglavito aktualna !) kojima se bavio, posebice: ortografijom i ortoepijom te naglasnim sustavom i blagoglasjem hrvatskoga jezika. I na ostala, razumije se, pitanja koja su nezaobilazna u promišljanju spomenutih – od aktualiziranja odnosa prema hrvatskoj kulturnoj, naročito jezikoslovnoj, baštini do pitanja samosvojnosti hrvatskoga književnoga, po Abjaniću: knjiškoga, jezika, od kritičkog sučeljavanja s glavnim protagonistima uvođenja/provođenja Karadžić-Daničićeva jezikoslovlja (prije svega s T. Maretićem, ali i s D. Boranićem, S. Ivšićem i M. Rešetarom... - u mjeri u kojoj su, prema njegovu mišljenju, podržavali Vuka Stefanovića Karadžića i njegove deklarirane jezikoslovne sličnomišljenike i političke sljedbenike ; A. B. Klaića i druge endehaške jezikoslovne moderatore smatrao je prikrivenim vukovcima) do odnosa prema središnjim nacionalnim institucijama (Matici, Akademiji, Sveučilištu...) ili prema Rimokatoličkoj crkvi. Zbog raznovrsnosti područja kojima se bavio (liječnik zanimanjem, starčevićanac opredjeljenjem, narodni prosvjetitelj osjećanjem...) i turbulentna vremena u kojemu je živio (četiri represivna državnopolitička ustroja – austrougarski, srbijansko-monarhistički, endehaovski i komunističkojugoslavenski...), riječju: zbog prirode problema kojima se bavio kontekstualiziranje spomenutih pitanja u širi književno-jezični i povijesno-politički obzor čini se nezaobilaznim.

Ilija Abjanić, hrvatski jezik

nije evidentirano