hrvatski

Jezikoslovne poslanice Šime Starčevića

Premda Šime Starčević ni profesionalno ni formalno ne bijaše jezikoslovac, jezikoslovnim je pitanjima posvetio znatan dio života. Svoja temeljna jezikoslovna polazišta, kao i ciljeve kojima je stremio, mimo svojih gramatika, višekratno je precizno elaborirao. Ilustracije radi: "I ja virujem da je Ilirskom narodu najpotribitia jedna dobro uređena Ričoslovica, a za njom jedan izversni, i bogati Ričnik, polak kojih imale bi se najpervo knjižice od pametnih, razboritih, učenih i dobro nagnutih domorodacah složiti, najpervo za nižja, i najvišja učilišta onako kako se kod ostalih Europejskih, osobito Nimačkih Narodah imaju…" Tezom o jedinstvenom, neraskomadanom hrvatskom jeziku, kojim pišu poznati katoličanski, uglavnom ikavski, književnici, Starčević naznačuje i srž prijepora sa sudionicima/protagonistima bečkoga sastanka, kao i vlastite poglede na književno- jezičnu situaciju. Vlastito književno-jezično opredjeljenje utemeljuje na onom tipu jezičnoga izraza koji je posve jasno i precizno nacionalno, konfesionalno i jezično profiliran, legitimiran i definiran. Kategoričko neprihvaćanje/odbacivanje tzv. bečkog književnog dogovora nadalje se, u tom smislu, kao nešto što se kod njega logično, po prirodi svari, podrazumijeva.

ilirstvo; ričoslovica; knjižestvo; štivenje; svećenik i učitelj; hrvatski latinički slovopis

nije evidentirano