hrvatski

Stilovi ponašanja i vrijednosne orijentacije

U ovom smo radu tražili odgovore na više pitanja važnih za pedagogijsku teoriju i pedagošku praksu. Značajnim nam se činilo pitanje odnosa životnih stilova mladih, rizičnih ponašanja i vrijednosnih orijentacija. Zamisao, da se možda može utvrditi da je određeni životni stil više, a drugi manje, pokazatelj rizične skupine, činila se privlačnom iz dva razloga: prvo, bio bi to doprinos pedagogijskoj teoriji i drugo, pedagoškoj praksi ponudila bi se metoda indirektnog otkrivanja rizičnih skupina i tako olakšalo preventivno i odgojno djelovanje.. U radu smo aktualizirali nekoliko važnih pitanja: Doveli u svrsishodnu vezu tivove vrijednosnih orijentacia i životnih stilova. Životni stil je sintagma različito shvaćena i tumačena bilo da se odnosi na ljudsku jedinku, bilo na ljudsku grupu. Životnih stilova kao i vriejdnosnijh orijentacija je ograničeni boroj. U empirijskim istraživanjima ispituje ih se od tri do najviše seda. Oni se grupiraju iz faktorskih analiza i služe kao model ispitivanja preferncija i ponašanja. Ti pojmovi se daju definirati, za razliku od vrednota koje su „vrhovna dobra“ (Aristotel) ili ideali, koji se ne mogu definirati, a onda ni kvalitetno istražiti. Te vrednote psiholozi nazivaju terminalnim vrednotama, kao na primjer, sloboda, sreća, istina, ljubav... Termini u empirijskim radovima moraju biti precizni. Životni stil u članku smo definirali kao sklonost ispitanika da iz lepeze mogućih aktivnosti, sukladno osobnnim preferencijama, izabiru za svoje ponašanje one aktivnosti koje ih stilski obilježavaju te da ta ponašanja prakticira(ju) u svakodnevnom životu. U istraživačkim radovima autori uglavnom imenuju životne stilove služeći se osebujnim i manje osebujnim oznakama. Fulgosi i Radin (1982) upozoravaju na subjektivnost takvog postupka. Znanosti je, pak, dobitak činjenica da životnim stilovima nije dokazana niti osporena mogućnost ukazivanja na rizične skupine, ali da se zato nekim "izražajnim ponašanjima" može pripisati dijagnostička vrijednost u radu s mladima. Želeći naglasiti teškoće u određivanju pojma 'rizik', pošli smo od Luhmanove slike guste magle u kojoj je vidljivost neznatna i spram povijesti pojma i spram njegova sadržaja, opsega i dosega. To početno stanje su Luhman i brojni drugi istraživači doveli u fazu bolje „vidljivosti“ te je i bavljenje pojmom 'rizično ponašanje' prestalo biti "tapkanje u magli". Kako se rizik vezuje uz sheme "rizik/pouzdanost" i "rizik/opasnost" te konstatira da je on sastavnica svakog ponašanja. Ta sastavnica se tiče svih sfera ljudskih aktivnosti. Ona se tiče i ponašanja djece i ponašanja odraslih i određuje ih kao rizična ili nerizična ponašanja. Tako se rizično ponašanje sagledati kao svojstvo osobe koje će ona opetovano ispoljavati. Tako se neizravno objašnjava neadaptivno ponašanje odnosno postojanje rizičnih čimbenika. Najčešća „polja“ rizičnog ponašanja povezuju se u istraživanju ovisničkog ponašanja (o alkohočlu, cigateta, drogama, sve više i drugim suvremenim ovisnostima ili rizičnom ponašanju: klađenje, ovosnost o internetu, brzinama... Međutim, svakodnevna uvriježenost korištenja tih pojmova ne upućuje na tako široku platformu koja bi bila jedinstveni „nosač“ njihova značenja. Čak se može ustvrditi da mnogi u svakodnevnom govoru, pa i u stručnim radovima, nikad neće povezati sve te suvrememene ovisnosti (bez droga). Kao i neki drugi pojmovi, i pojam ovisnosti, unatoč brojnoj literaturi, nedostatno je objašnjen. Ne manje intrigantan bio je i pojam životnog stila. Iako je standardan otprije dvadesetak godina, raspravu o različitosti u načinima vođenja života određenih statusnih grupa pokrenuli su već u dejlima Maxa Webera. Za klasične sociološke koncepcije životni stil se odnosi na status skupine, a smisao određuje u specifičnom kolektivnom identitetu. On nije individualna karakteristika pojedinca već karakteristika određenog broja ljudi po kojoj se oni diferenciraju od drugih, da bi bili prepoznati kao pripadnici statusnih, subkulturnih, radnih... identiteta. Tako životni stilovi funkcioniraju kao ponašajni modeli po kojima se grupe razlikuju. Tako shvaćeni oni su ponašajni orijentir. Slično je i s vrijednosnim orijentacijama. Na primjer ako netko visoko vrednuje utilitarističu orijentaciju to znači da se (dominantno) orijentira prema novcu, napredovanju, raznim povlasticima ili uvjetima rada (školovanja, stanovanja...). Životni stilovi i vrijednosne orijentacije su izbori ovisni o dispozicijama osobe svjesne da će se o njezinu izboru drugi zaključivati po (njenim) manifestacijama organizacije života. Na primjer, potrošnja postaje vidljiva, radi izražavanja društvenog prestiža. Prepoznatljiva je u konzumerskom ponašanju. U suvremenim sociološkim teorijama zato se implicira usvajanje općih životnih stilova, a ne (samo) stilova vezanih uz određene statusne skupine. Životni su stilovi istraživani kroz nekoliko polja istraživačkih interesa: tržišta i reklama, slobodnog vremena, potrošnje, kulture, stanovanja ili socijalne stratifikacije. Slobodno vrijeme kao polje interesa istraživača životnih stilova odabrano je zbog svoje relevantnosti kao pokazatelj različitih aktivnosti koje diferenciraju pojedince u skupine ljudi različitih interesa, preferencija, vrijednosti, itd. U ovom radu smo nastojali dovesti u svrsishodnu vezu rizična ponašanja, vrijednosne orijentacije te životne stilove (i) preko utvrđenih tipova slobodnovremenskih aktivnosti mladih.

vrijednosti; životni stil; stilovi ponašanja; način života; rizično ponašanje; rizični stilovi; vrijednosne orijentacije

nije evidentirano