hrvatski

Utjecaj jezičnih djelatnosti slušanja i govorenja na razvoj komunikacijske kompetencije

Cilj je nastave hrvatskoga jezika osposobljavanje učenika za jezičnu komunikaciju koja omogućuje uspješno ovladavanje nastavnim sadržajima i funkcionalno uključivanje u cjeloživotno obrazovanje (PiP, MZOŠ, 2006). Budući da u procesu ovladavanja jezikom nije riječ samo o usvajanju jezikoslovnih sadržaj i komunikacijskoj osnovici sporazumijevanja, nego i o razvoju psihosocijalnih sposobnosti, komuniciranje na materinskome jeziku istaknuto je u Zajedničkome europskome referentnome okviru za jezike kao prva i najvažnija od osam ključnih kompetencija (ŠK, 2005). Stoga se od od svih sudionika izobrazovnoga procesa očekuje poticanje i razvoj jezičnih kompetencija - ponajprije komunikacijske, a potom i lingvističke kompetencije. Dijete u jezičnu komunikaciju ulazi slušanjem i oponašanjem odraslih govornika određene jezične zajednice, zatim se uključuju procesi ponavljanja i razumijevanja te jezične djelatnosti govorenja. Nakon razdoblja predškole, u školskoj se dobi razvijaju složenije jezične djelatnosti kao što su čitanje i pisanje, ali se i nadalje ne bi smjele zanemarivati bazične djelatnosti slušanja i govorenja. Na žalost, nastavna praksa i provedena znanstvena istraživanja (Vilke, 1991., 2007 ; Pavličević-Franić, 2005., 2011 ; Aladrović-Slovaček, 2008., 2011. ; Jelaska, 2007), ukazuju na činjenicu da se upravo osnovnim jezičnim djelatnostima slušanja i govorenja posvećuje nedovoljno pozornosti. Svrha je ovoga rada, stoga, ukazati na izrazitu važnost receptivne sposobnosti slušanja i produktivne sposobnosti govorenja u nastavi hrvatskoga jezika i izražavanja, budući da je riječ o temeljnim jezičnim djelatnostima nužnima za usvajanje i uporabu hrvatskoga jezika.

komunikacijska kompetencija; lingvistička kompetencija; jezične djelatnosti; sposobnost slušanja; sposobnost govorenja

nije evidentirano