hrvatski

Jezična djelatnost pisanja u nastavi hrvatskoga jezika

Temeljni cilj nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj, ali i u srednjoj školi jest razvoj jezične, a osobito jezično-komunikacijske kompetencije. Važnost razvoj jezičnih kompetencija na materinskome jeziku naglašava i Europska komisija koja je 2005. istaknula komunikaciju na materinskome jeziku kao prvu i ključnu kompetenciju između osam kompetencija za cjeloživotno učenje. Pretpostavlja se da dobro poznavanje materinskoga jezika omogućuje brže i lakše ovladavanje drugim (stranim) jezicima, ali i drugim sadržajima. Međutim, istraživanja u okvirima hrvatskoga obrazovnoga sustava pokazuju kako učenici već u vrlo ranoj dobi (primjerice, prvi razred osnovne škole) jako dobro ovladaju teorijom jezika i pravopisnim pravilima koja se od njih zahtijevaju, ali ne ovladaju njihovom primjenom. Na to utječu mnogi čimbenici, ponajprije plan i program koji učitelji trebaju u određenom vremenskom razdoblju realizirati, ali i način poučavanja, udžbenici za hrvatski jezik te mediji, odnosno okruženje u kojemu se učenik nalazi. Teže ovladavanje gramatičkim i pravopisnim pravilima hrvatskoga jezika vrlo često kod učenika stvara i negativan stav prema nastavnome predmetu, a time i hrvatskome jeziku općenito. Posljedica svega navedenoga jest slabija pismenost govornika hrvatskoga jezika unatoč velikome broju sati hrvatskoga jezika, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Stoga, Nacionalni okvirni kurikulum (2010) cjelokupnu nastavu hrvatskoga jezika temelji na jezičnim djelatnostima kao temeljnim strukturama u procesu učenja jezika. Poticanje jezičnih djelatnosti u nastavi hrvatskoga jezika ističu mnogobrojni lingvisti i metodičari smatrajući ih temeljnim zadaćama nastave hrvatskoga jezika u učenju i poučavanju hrvatskoga jezika (Pavličević-Franić 2005, 2011 ; Bežen 2009 ; Alerić 2009 ; Visinko 2010). Jezične djelatnosti (slušanje, govorenje, čitanje, pisanje) različite su aktivnosti čijim se sustavnim provođenjem znatno olakšava usvajanje jezičnih sadržaja (Pavličević-Franić, 2005). Prvim dvjema jezičnim djelatnostima: slušanjem i govorenjem dijete ovlada spontano, a drugim dvjema djelatnostima: čitanjem i pisanjem dijete ovlada uz pomoć specifičnoga načina poučavanja. Kako je pisanje vrlo zahtjevna jezična djelatnost koja podrazumijeva dobro poznavanje gramatike i pravopisa te funkcionalnih stilova hrvatskoga jezika, važno joj je posvetiti mnogo vremena u nastavi hrvatskoga jezika. Pisanje se također može definirati i kao složena produktivna djelatnost koja zahtijeva visok stupanj poznavanja jezičnoga znanja (gramatičko, tekstno i pragmatičko). U ovome će se radu, stoga, prikazati rezultati istraživanja u ovladavanju jezične djelatnosti pisanja iz različitih aspekata. Prikazat će se motivacija učenika za pisanje, njihovi stavovi prema pisanju, utjecaj dijalekta na jezičnu djelatnost pisanja, utjecaj medija i stvaranje sociolekata u pisanju te utjecaj udžbeničkih i multimodalnih tekstova na pisanje. U radu će se također prikazati analiza najčešćih gramatičkih i pravopisnih odstupanja u pisanim radovima učenika te mogući uzroci tih odstupanja. Zaključno će u radu biti prikazane ideje i načini koji bi učiteljima mogli pomoći u poticanju jezične djelatnosti pisanja s ciljem razvoja komunikacijske kompetencije i funkcionalne pismenosti na hrvatskome jeziku.

jezična djelatnost ; pisanje ; prezentacijski pristup pisanju ; nastava hrvatskoga jezika

nije evidentirano