hrvatski

Kanon i drugi. Distinktivnost i restriktivnost književnog kanona u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća

Pojam se književnosti, napose svjetske književnosti, kako je oblikovan kroz osamnaesto i devetnaesto stoljeće i kako ga zamislio J. W. Goethe, a dopunili Karl Marx i drugi, predstavlja kao univerzalan, sveobuhvatan i uključiv: vođen idejom prevladavanja "nacionalne jednostranosti i uskogrudnosti" (Marx), projekcijom "iskonskog napretka čovječanstva" i utopijskom vizijom upotpunjavanja ideje čovjeka. Realizacija ovih načela, utemeljenih na univerzalističkoj estetici Immanuela Kanta i njoj inherentnom sudu ukusa, ispostavila se, ipak, krajnje distinktivnom u izvedbi i restriktivnom u pristupu kulturnom kapitalu kao nositelju iznimne simboličke i materijalne vrijednosti. Distinktivnost suda ukusa, kao što je Pierre Bourdieu pokazao, čini pojedince drugačijima, izdvaja ih kao nositelje određenih znanja, vještina i mogućnosti – svojevrsnog kulturnog kapitala čime stvara i podupire postojeću hegemoniju društvenog sustava zasnovanu na nizu kulturnih i materijalnih nejednakosti: unutar pojedinih (regionalnih, nacionalnih, socijalnih, rodnih...) skupina, ali i između njih. Univerzalistička estetika zakriva nacionalno, religijsko, regionalno, seksualno, klasno ili rasno motiviranu nadmoć, razdvajajući one "jednakije" među jednakima od njihovih Drugih – kolonijalno potlačenih i obespravljenih. Privilegij prvih istodobno je i uzurpacija općeg estetskog zakonodavstva. U tekstu koji slijedi izdvojeni su primjeri koji pokazuju osnovne strategije nastajanja i funkcioniranja hrvatskog nacionalnog književnog kanona, njegove distinktivnosti i restriktivnosti u odnosu prema pojedincima i skupinama te načine na koji se definira prema kanonu zapadnih književnosti i prema postojećim regionalnim tradicijama.

zapadni književni kanon, esetika, književnost, 19. stoljeće, književna republika, Pierre Boudieu, Pascale Casanova

nije evidentirano