hrvatski

S one strane kanona – historizacija, norma i vrijednost

Rasprava o književnom kanonu uputila je na niz međusobno povezanih društvenih, povijesnih i estetskih procesa koji utječu na stvaranje nacionalnog književnog kanona. Proučavanje načina na koje se proizvodi klasik ta pojedinačna, “univerzalna” estetska činjenica, kroz kulturalistička i ideološka čitanja pretvorilo se u otkrivanje različitih hijerarhizacija, denivelacija i svih proizvedenih razlika na kojima nastaje i koje proizvodi kanon. Pri tom se ispostavilo kako jednaku moć u konstrukciji kanona imaju tekstovi koji ga izdvajaju i slave, kao i oni koji ga dovode u pitanje, izobličavaju i ironiziraju. U članku se uvodi kontrakulturalistička perspektiva koja nasuprot spomenutim historizacijskim postupcima postavlja tezu o nepotkupljivoj autonomiji estetskog, o transformativnoj sposobnosti koja je implicitna estetkom činu (događaju), čime uvijek iznova ostaje izvan korumprirajućih društvenih mehanizama, uvijek na granici, na margini i u prostoru rašivanja i subverzije.

književnost; oblikovanje kanona; estetika; singularnost; subverzija; kontrakulturalni zaokret

The canon debate opened up a new perspective on mutually connected social, historical and aesthetic processes that determined a national literary canon formation. From that per- spective, studying the production of a classic work as a single and “universal” aesthetic fact actually became revealing different kinds of hierarchisations, denivelations and all the re- sulting differences based on and produced by a literary canon. Doing that, we have argued the fact that canon formation can be influenced to the same extent by the affirmative texts that single it out and glorify it and on the other hand, by the texts that question, distort and ironise it. In my presentation I will first introduce the theories of historisation and then I will question them with a broader counter-culturalist point of view, introducing a thesis on unbribable authority of the aesthetic: its transforming ability which turns it repeatedly into a subversive social force/fact, always outside of corrupting social mechanisms, always on the edge, on a margin, in a space of singularity and newness.