hrvatski

Koje naglaske strancima - klasične ili prihvaćene?

U stručnoj suvremenoj literaturi koja se bavi naglascima uz opise hrvatske standardne prozodije (nazivane još i klasični štokavski) nailazimo i na termine – verificirana norma, uporabna norma, općeprihvaćeni izgovor, prihvaćeni izgovor itd. Zajedničko je svim tim terminima da opisuju izgovor koji odstupa od nekih naglasnih pravila hrvatskog standarda, ali je taj izgovor prihvatljiv u javnom govoru i većina ga govornika ne prepoznaje kao nestandardni oblik te dio stručnjaka smatra da bi upravo takve naglaske trebalo preporučiti u nastavi hrvatskog kao stranog. Problem je što općeprihvaćeni naglasci nisu sustavno opisani i ne može ih se naći u rječnicima i priručnicima. Autori udžbenika hrvatskog jezika za neizvorne govornike u rječnicima uglavnom ne označuju naglaske. Oni koji to ipak čine, odlučuju se za klasične naglasne oblike. Na nižim razinama učenja uglavnom se označuje samo mjesto naglaska. Neki autori označuju duge i kratke naglaske – ne analiziraju ton (uzlazni i silazni), tj. sve kratke naglaske označuju oznakom za kratkouzlazni naglasak, a sve duge naglaske oznakom za dugouzlazni. Većina lektora ne ispravlja studentima naglaske. Polaznici Croaticuma imaju jedan sat tjedno govorne vježbe. Na nižim stupnjevima ispravlja im se samo mjesto naglaska. Na najvišim stupnjevima studenti uvježbavaju i vrste naglasaka. Upoznaju se i s klasičnim i s općeprihvaćenim naglascima. Prema dosadašnjim zapažanjima bliži su im općeprihvaćeni naglasci.

naglasci; standardna prozodija; općeprihvaćeni naglasci; hrvatski kao drugi i strani

nije evidentirano