hrvatski

Mogućnosti za geološko skladištenje ugljičnoga dioksida u gornjomiocenskim pješčenjacima zapadnoga dijela Savske depresije

Geološko uskladištenje ugljičnog dioksida duboko u podzemlju predstavlja jednu od mjera nužnih za sniženje emisija ovog stakleničkog plina u atmosferu. Koncept kaptiranja i geološkog skladištenja ugljika uključuje izdvajanje CO2 iz dimnih plinova velikih stacionarnih izvora (npr. termoelektrana, cementara, rafinerija i dr.), siguran transport plina cjevovodima ili brodovima od izvora do mjesta uskladištenja, te njegovo utiskivanje u podzemlje. Ugljični dioksid se u svrhu trajnog uskladištenja može utiskivati u iscrpljena naftna i plinska ležišta, u slojeve ugljena, te u duboke slane vodonosnike - duboko smještene porozne i propusne stijene čije su pore ispunjene vodom povišene mineralizacije, za koje se procjenjuju najveći kapaciteti uskladištenja CO2. Također, dio ugljičnog dioksida ostat će trajno uskladišten u podzemlju i pri utiskivanju u naftna ležišta s ciljem povećanja iscrpka. Pouzdana procjena kapaciteta uskladištenja duboko u podzemlju predstavlja kritičan parametar za uspješno izvođenje operacija geološkog skladištenja ugljičnog dioksida. U tu svrhu razvijene su različite metode s obzirom na izvore podataka i veličinu područja istraživanja. Procjene na regionalnoj razini uglavnom se temelje na prosječnim vrijednostima svojstava, dok je za lokalne procjene potrebno detaljno poznavanje geološke građe, mineralnog sastava stijena, uvjeta tlaka i temperature, te kemijskog sastava slojne vode. Predlaže se nova metoda koja uzima u obzir prostorne varijacije debljine propusnih naslaga, njihove poroznosti i dubine zalijeganja, odnosno uvjeta tlaka i temperature o kojima ovisi vrijednost gustoće utisnutog ugljičnog dioksida. Postupak je testiran na primjeru gornjomiocenskih pješčenjaka u zapadnom dijelu Savske depresije. Predlaže se da se pojedini regionalni duboki slani vodonosnici stratigrafski definiraju prema litostratigrafskim jedinicama razine člana. Tako prvi duboki slani vodonosnik izdvojen u zapadnom dijelu Savske depresije odgovara donjopontskom članu - pješčenjacima Poljana formacije Kloštar Ivanić. Kao regionalni izolator odabran je kontinuirani slijed lapora u neposrednoj krovini pješčenjaka Poljana. Prostorna distribucija parametara na kojima se temelji procjena specifičnog kapaciteta uskladištenja ugljičnog dioksida prikazana je kartama izolinija, a korišteni su podatci iz dubokih istraživačkih bušotina. Prema karti specifičnog kapaciteta uskladištenja CO2, najveće su vrijednosti procijenjene u središnjem i jugoistočnom dijelu istraživanog područja, odnosno u dijelovima gdje duboki slani vodonosnik ima najveće debljine i najveće dubine zalijeganja. No, upravo su to područja gdje regionalni izolator ima najmanje debljine, pa se posebna pažnja treba posvetiti detaljnoj karakterizaciji pokrovnih stijena. Najvažniji parametar pri procjenama specifičnog kapaciteta uskladištenja ugljičnog dioksida za jedinice koje karakterizira značajna promjenjivost debljine, predstavlja efektivna debljina jedinice, dok promjenjivost poroznosti, koju je najteže prostorno definirati, ima manji utjecaj. Predloženi postupak može naći primjenu u prvoj fazi istraživanja s ciljem definiranja dubokih slanih vodonosnika u stijenama s međuzrnskom poroznosti i njihovog potencijala za geološko skladištenje CO2. Pri tome procjena specifičnog kapaciteta uskladištenja CO2 omogućuje usmjeravanje istraživanja od regionalnih k lokalnima koja bi u kasnijoj fazi trebalo provesti u onim područjima vodonosnika u kojima je indiciran veći specifični kapacitet.

geološko skladištenje ugljičnog dioksida; duboki slani vodonosnici; gornjomiocenski pješčenjaci; Savska depresija; Hrvatska

nije evidentirano