hrvatski

Znanje i moralnost

Na početku autor utvrđuje razliku između starinske (ili kraće: stare) i novovjekovne (ili kraće: nove) znanosti u odnosu na njihove strategijske ciljeve i metodu. Strategijski cilj stare znanosti bilo je upoznavanje prirode radi oponašanja, snalaženja i prilagođavanja čovjeka njenim zakonitostima. Novovjekovna znanost, nasuprot tome, razvila je već na svome početku strategiju ovladavanja prirodom. Metodologija starinske znanosti je integrativna, tj. znanje o prirodi se ne izdvaja iz integralne slike svijeta, tako da staro znanje sadrži integrativne dimenzije – filozofsku, moralnu i religijsku. Novovjekovna znanost razvija redukcionističku metodologiju, izdvaja i osamostaljuje čiste aspekte znanja, koje svodi na izračunljive i matematičke strukture. Povezanost znanja s dobrom pojavljuje se u horizontu etičkih stajališta kod Sokrata (Vrlina je znanje) i Aristotela (Znanje je vrlina). Analiza Baconovog projekta velike obnove otkriva da se nova znanost od samoga početka utvrdila s onu stranu dobra i zla. Bacon znanje shvaća kao moć s kojom čovjek prirodu podređuje koristi ljudskoga roda. Ovaj generički utilitarizam apsolutizirao je moć znanosti i oslobodio je svakog moralnog obzira. Iz novovjekovne znanosti odstranjene su i druge integrativne dimenzije, što je za posljedicu imalo reduciranje modernog svijeta na njegovu znanstveno-tehničku sliku. S druge strane, znanstveno-tehničko ovladavanje prirodom dovelo je čovjeka i prirodu u zajedničku, obuhvatnu opasnost, u kojoj opet raste i ono spasonosno (Hoelderlin). Ovoga puta to je rastući bioetički senzibilitet, koji mijenja strategijske smjernice znanja, razvija jednu integrativnu metodologiju i time uspostavlja novu paradigmu - paradigmu treće znanosti.

nije evidentirano

nije evidentirano