hrvatski

Per hortvm sepvlcri

Od svih dalmatinskih gradova antička Salona imala je najduže nekropole koje su se pružale i do nekoliko kilometara uz pristupne ceste i sastojale se od većih ili manjih grobnih parcela opasanih monumentalnim kamenim blokovima. Naša znanja o Istočnoj nekropoli prilično su oskudna iako su neki njezini dijelovi bili istraživani, posebice tijekom 1930. godine kada se radilo na Zvonimirovoj krunidbenoj bazilici. Zapravo, bolje bi joj pristajao naziv Sjeveroistočna nekropola jer se razvila uz cestu koja polazi od tzv. Porta Caesarea i ide sjeverno od kraka delte rijeke Jadro izbijajući na tzv. Porta Andetria na sjeveroistočnom kutu gradskih zidina i nastavlja dalje na sjeveroistok prema Klisu. Istočni je dio grada (tzv. Urbs Orientalis) obrubljen zidinama tijekom Markomanskih ratova 170. godine, a prije toga se nesmetano širio bez uništavanja nekropola. Dio nekropole koji se našao unutar zidina morao je dugo trajati i biti pošteđen bilo kakvih rušenja pa bi se moglo reći da urbanizacija ovdje dugo nije zatrla monumentalne grobnice. Pažnju na postojanje groblja s velikim grobnim arealima uz cestu u istočnom dijelu grada ponovno je skrenuo nedavni nalaz dvaju iznimnih kamenih spomenika. Na privatnom zemljištu otprilike dvije stotine metara jugozapadno od tzv. Porta Andetria, pronađena su godine 2007. dva kamena bloka (blok A i blok B) pravokutnog presjeka i gotovo istih dimenzija. Blok A (vis. 113 cm, deb. 34 cm, šir. 34 – 36 cm) pri vrhu prednje plohe ima realistični reljefni prikaz penisa (phallus) ispod kojega je natpis PER HORTVM. Blok B (vis. 114 cm, deb. 30 – 32 cm, šir. 34 – 37 cm) na gornjoj plohi ima istaknut ostatak klina, a pri vrhu je također prikaz penisa ispod kojega je natpis SEPVLCRI. Stražnje plohe blokova jednako su ukrašene: jednostavno profilirano polje u čijem je gornjem dijelu opet realistički prikaz penisa. Obje bočne plohe obaju blokova izvedene su jednakom kombinacijom istaka i utora identičnih dimenzija. Nema nikakve sumnje da ove nalaze treba povezati s jednim vrlo sličnim blokom (Blok C) koji se čuva u lapidariju Arheološkoga muzeja u Splitu. U inventarnoj knjizi natpisa uveden je pod oznakom A-5260 i nije navedeno je li objavljen što najvjerojatnije znači da nije. Blok je gotovo jednakih dimenzija kao i prethodna dva bloka (vis. 113 cm, deb. 35 cm, šir. 36 cm). Na prednjoj plohi ima reljefni prikaz penisa ispod kojega je ostatak natpisa PATE[----], dok je stražnja ploha ukrašena jednostavno profiliranim poljem u čijem je gornjem dijelu još jedan prikaz penisa. Bočne plohe bloka izvedene su poput onih na bloku A odnosno bloku B. Potpuna podudarnost oblika nosača, njihovih profilacija, dimenzija, visine i oblika slova te dekoracije jasno upućuje da i ovaj stari nalaz potječe s istog mjesta i da je pripadao jednoj identičnoj konstrukciji od koje su pred nama tri velika fragmenta. S obzirom na mjesto nalaza, riječi sepulcrum i hortus, radi se nesumnjivo o blokovima koji su služili kao nosači ograde jedne velike grobne parcele koja je dijelila veći grobišni prostor što je jasno po okomitom žlijebu na bočnim stranama sva tri bloka. Svi blokovi na obje bočne strane imaju žljebove što nedvojbeno upućuje da ni jedan od njih nije početni, odnosno završni u nizu koji bi stajao do perimetralnoga zida građevine zbog čega mu ne bi trebao žlijeb za umetanje ogradnog elementa (plutej). Dva novopronađena bloka stajala su jedan pokraj drugoga jer na to jasno ukazuje kontinuitet natpisa: per hortum sepulcri. Između nosača ograde B i nosača C morao je biti još barem jedan sličan blok na kojem su bili uklesani praenomen i nomen vlasnika groba. Na nosaču C je, naime, stajao njegov cognomen PATE[---] i do njega je bio barem još jedan nosač koji bi također nosio ogradu, a može se očekivati da je i na njemu bio isti ukras (phallus). Jednako je tako i ispred nosača A morao biti najmanje još jedan nosač. Masivni blokovi i žljebovi širine 15 cm upućuju na to da su i pluteji bili masivni i teški iako su najvjerojatnije bili rešetkastog tipa kakvi su poznati u repertoaru rimske arhitekture. Sva tri nosača imala su i snažan, ali nešto uži, okomiti nastavak pravokutnog presjeka kojega je teško protumačiti pogotovo jer je samo grubo obrađen šiljatim dlijetom. Očito su profili na nekoj teško odredivoj visini nosili nešto poput trabeacije ili krovne konstrukcije trijema ili nekog sličnog arhitektonskog elementa. Očuvani dio natpisa glasio bi PER HORTUM (nosač A) SEPULCRI (nosač B), zatim je na nedostajućem nosaču slijedio prenomen i nomen te na nosaču C kognomen PATE[---]. Malo je cognomina na rimskim natpisima iz Dalmacije koji počinju s ta tri, odnosno četiri slova, a najvjerojatnije je riječ o kognomenu Pateatus. Riječi hortus i sepulcrum pripadaju sepulkralnoj terminologiji i za njihovo razumijevanje mnogo pomažu dva natpisa. Hortus je hortikulturno uređena grobna parcela s više različitih grobova što se može zaključiti prema sadržaju natpisa CIL 3, 2207 sa Zapadne nekropole. Drugi važan natpis CIL 3, 2397 opisuje gdje se nalazi sarkofag za koji je mjesto ustupio jedan čovjek. Nesumnjivo je da se prema ovim natpisima može zaključiti kako je grobna parcela sadržavala veći broj sarkofaga i grobova. Međutim, još natpisa iz Salone spominje hortuse što pokazuje da je termin bio uobičajen. Podrijetlo običaja sađenja stabala i loze u grobnim arealima valja tražiti u sadržajnoj vezi suburbanih posjeda bogatih i važnih ljudi te njihovih grobova. Primjere toga običaja nalazimo u Ciceronovoj želji da kćer Tuliju pokopa u vrtu (hortus) u okviru svetišta (fanum) na suburbanom imanju, pokopu Valerija Azijatika u Horti Luculliani, pokopu Kaligule u Horti Lamiani ili pak Neronovu grobu u Horti Domitiae. Natpis na ovim blokovima upućuje posjetitelja prema vrtu groba nekog Pate(ata?). Čini se da je hortus odvojen od groba (sepulcrum), što bi pokazivalo da je po srijedi hortikulturno sređeni prostor. Pojava iste riječi na natpisima prije navedenih sarkofaga pokazivala je razvojni put od sređenoga prostora do znatno nerednije situacije koja traži objašnjenje gdje se pojedini locus nalazi, odnosno opisa situacije među grobovima, glavnim natpisom, ulicom i dr. Od susjeda i vlasnika obično se zahtijeva slobodan put i pristup do mjesta gdje je položen sarkofag, a to u ovom novom salonitanskom slučaju vjerojatno nije bilo potrebno. Na svakom od nosača kao jedina dekoracija naprijed i straga pojavljuje se vrlo realistično prikazan phallus u spuštenom položaju. Muški spolni organ bio je odavna simbol plodnosti, posebice kada je prikazan u erigiranom položaju. Osim na figurama koje prikazuju božanstvo ili običnoga čovjeka phallus se javlja i na hermama, tj. na stupu kvadratnog presjeka na vrhu kojega je glava, a na prednjoj strani približno na normalnoj visini u odnosu prema glavi je phallus. Tako je nastala forma pogodna za nizove i skupine, a ljudska je figura reducirana i pojednostavljena. Penis se ističe i očito naznačuje da je, osim glave, najbitniji dio cjeline prikazanog lika. Izraz herma potječe od boga Hermesa koji se na takav način prikazuje već od grčkoga arhajskog doba i to s erigiranim udom. Phallus se javlja i na njegovim hermama iz kasnijega doba. Hermes nije bog plodnosti, ali kao bogu općega stvaranja i oplođivanja stada phallus je primjeren njegovim hermama, a ne njegovim kipovima. S druge strane muško udo se pojavljuje i na hermama ljudi koji su živjeli i koji s plodnošću ili nečim sličnim nemaju nikakve veze. Ima li phallus ikakve dodirne točke sa zagrobnom simbolikom? U nekim ranim fazama razvoja sepulkralne umjetnosti erigirani se phallus pojavljuje na skulpturama i reljefima funeralnoga podrijetla na istočnom Jadranu, ali se nikad ne javlja u opuštenom položaju. Kod salonitanske ograde nosači kao da svojim četvrtastim presjekom igraju ulogu herma bez glava koje se i s dodatkom glava poznatih osoba mogu također pojaviti kao ograde. Međutim, o personalizaciji nosača putem muškoga uda teško je govoriti jer su falusi prikazani i na prednjoj i stražnjoj strani, što nije realno. Moguće je da je najbliža simbolika rasta ona o kojoj govori Petronije, tj. da želi da plodovi rastu iz njegova praha, a k tomu se po svoj prilici pridružuje i apotropejski moment. S time u vezi je dakako i simbolika regeneracije života. Vezu s Hermesom teško je naći, iako je jedan od njegovih božanskih aspekata i vođenje duša u Podzemlje (Hermes Psihopompos). Valja naglasiti da dosad u Saloni nije otkriven ni jedan spomenik na kojem se javlja izolirani phallus prikazan na sličan način. Nemoguće je ne spomenuti vrlo vrijedan natpis (CIL 3, 9315) koji nudi posebno važne podatke o obliku i položaju grobišnih parcela u okviru Sjeveroistočne salonitanske nekropole. Ovaj natpis nađen je otprilike u središnjem dijelu istočnog proširenja grada i ne znači da pripada aranžmanu kojega su sačinjavali maloprije opisani nosači ograde. Riječ je o kamenoj ploči oblikovanoj poput stele, ali sadržaj natpisa otkriva da nije riječ o običnoj nadgrobnoj steli. To je svojevrsni međaš koji pokazuje prostiranje grobne parcele u odnosu na strane svijeta, situaciji (lijevo), prema glavnom spomeniku i rijeci, a koja je pripadala nekoj osobi čije se ime krije iza kratica Q(uintus) S C. Iako je tumačenje natpisa iznimno teško, po svoj prilici areal se sastoji od dva dijela od kojih je jedan 45 za 42 stope, a drugi je izdužen 47, 5 za 16 stopa. Ovaj potonji prostor je, kako se čini, pripadao vrtu (hortus sepulcri), a po svoj su prilici oba nesimetrična prostora tvorila jednu međusobno povezanu cjelinu koja je pripadala navedenom vlasniku. Čitav grobišni prostor prema natpisu se naziva locus. Natpis naređuje da razni prostorni sadržaji (actus, ambitus) i put (iter) uvijek budu slobodni za obavljanje žrtava kome god to zatreba. Od izraza upotrijebljenih u natpisu čest je aditus, ponekad i s navođenjem dimenzija. Međutim, i actus, ambitus i iter upotrebljavaju se također i u sepulkralnoj terminologiji. Spomenuti monumentum je najvjerojatnije glavni spomenik s natpisom na kojem je bilo ime vlasnika i drugi relevantni podatci koji su uglavnom bili standardizirani. Glavni spomenik je uvijek bio na dominantnom položaju, vidljiv svima. Važan podatak koji proizlazi iz natpisa je činjenica da su se tu obavljale žrtve za pokojnike što se po svoj prilici odnosi na svakoga tko je htio prinijeti žrtvu. Na kraju stoji dosta neobična formula d. ap. hor koju je Mommsen analogno jednom natpisu iz Rima razriješio kao d(iaeta) ap(eriet) hor(tulanus). Diaeta je prostorija u vrtu, neka vrsta predsoblja i lako je moguće da se radi o tom pojmu jer je služio i u sepulkralnom značenju. Prostoriju je otvarao hortulanus (vrtlar) koji je uređivao grob, vjerojatno rob obitelji vlasnika, ali ne samo za potrebe rodbine nego i namjernika. Očito je sličan aranžman imao i grobni areal pretpostavljenog Pateata(?) koji se nije nalazio daleko od onoga Q. S. C.-a. Nešto više od stotinu metara zapadno od mjesta pronalaska nosača A i B nalazi se suhozid dužine 27, 2 metra kojemu se za temelj iskorišteni ukupno 18 velikih vapnenačkih blokova modraca, a bez iskopavanja teško je reći pruža li se ispod njih još jedan red. Zid se pruža u smjeru istok-zapad i može ga se neprekinuto pratiti osim u srednjem dijelu gdje se nesumnjivo nalazi najmanje još jedan blok. Od svih blokova najveći je onaj na zapadnom kraju dužine 2, 80 m i visine najmanje 0, 42 m. Gradnja velikim blokovima od modraca u Solinu naziva se lokalnim izrazom murazzo. Ti su blokovi približno slični onima koji su upotrijebljeni i u tzv. kliklopskim zidinama koji se vide u ranijoj fazi gradnje salonitanskih zidina. Međutim, oni su bili pogodni i za izgradnju cesta, ali i grobnih areala. Ovi blokovi murazza su po obliku i načinu slaganja vrlo bliski onima sa Zapadne nekropole i, iako ne znamo kakvi su bili areali, morali su biti slični, tj. uglavnom pravokutni i nanizani jedan do drugoga. Takav oblik areala je u ranijem carskom razdoblju bio predominantan na istočnoj obali Jadrana. Podrijetlo utjecaja je nedvojbeno sjeverna Italija i čini se da su bile posebno omiljene u Saloni, ali su se proširile sve do juga provincije. Kako datirati ova dva, odnosno tri nosača ograde jednoga grobnog areala? Mjesto nalaza je na Sjeveroistočnoj nekropoli i to unutar gradskih zidina podignutih godine 170. što bi značilo da je grobna parcela bila dovršena znatno prije toga doba. Drugi terminus bio bi natpis iz doba Augusta nađen kod Porta Caesarea (9. godina nakon Krista) koji bi upućivao kad je dovršena gradnja tih vrata u obliku u kojem su se više manje očuvala do danas ili pak oko desetljeće kasniji natpis s popisom cesta prema unutrašnjosti iz doba namjesnika Publija Kornelija Dolabele za koje se pretpostavlja da im je početna točka bila upravo na Porta Caesarea. Na taj se način dobija vremenski okvir od nešto malo više od stotine godina od nastanka do vremena kad se groblje našlo unutar grada. Taj dio nekropole je stariji i po svoj prilici je zbog rimske zakonske zabrane pokapanja unutar grada barem djelomično bilo zapriječeno pokapanje, a kamoli izgradnja novih grobišnih areala. Poslije toga ne dolazi u obzir datiranje ovih triju blokova. Natpis na nosačima ograde ne pruža neke osobite mogućnosti za dataciju, ali ipak specifična paleografija, koliko god bila nepouzdan datacijski element, može ukazati na vrijeme nastanka. Natpis je pisan elegantnom pravokutnom, izduženom kapitalom koja gotovo da i nije poznata u Saloni. Karakteristike ovog natpisa su brojne ligature koje se nalaze pri kraju raspoloživog prostora na nosačima A i B, te neka slova (L, R, T) sa elegantno zavijenim krakovima tako da je izbjegnuta uglatost kapitale. Ovakav način oblikovanja slova nedvojbeno pripada varijanti skripture monumentalis s elementima pisma dokumenata na papirusu ili pergameni čiji su zavijutci i serifi posljedica oblikovanja kistom (scriptura actuaria). Pismo naših nosača ograde nije vrlo usko i visoko te poznato u kasnije doba (3. - 6. stoljeće), koje se javlja na nekim kamenim spomenicima, nego je više mješavina kapitale i aktuarije. Na temelju mjesta nalaza na nekropoli i načina pisanja ipak bi se ovaj natpis morao datirati u kraće vremensko razdoblje i to između kraja julijevsko- klaudijevskog razdoblja, odnosno ranijeg doba Flavijevaca i to po svoj prilici ne znatno poslije Vespazijana te Trajanovog ili Hadrijanovog doba. Bilo bi vrlo korisno kad bi se dio salonitanske nekropole na kojem su nađeni blokovi s natpisom (per hortum sepulcri) iskopao jer je manje destruiran nego Zapadna nekropola koja se nije samo rušila protokom vremena nego i preslojavanjem kroz nekoliko stoljeća, iako nije bila temeljito kristijanizirana. Na Sjeveroistočnoj je nekropoli moglo biti kronološkog preklapanja, pa i preskakanja slobodnog prostora jer dok nekropola nije uništena ukapanje je moglo trajati generacijama. Nema nikakve dvojbe da su nosači s ukrasom falusa iznimno važan nalaz koji znatno pridonosi poznavanju rimskih grobnih običaja, salonitanskoj praksi ukapanja pokojnika i širenju, odnosno trajanju salonitanske Sjeveroistočne nekropole. Nosači ograde su također važna indicija o njezinu potencijalu i prespektivama istraživanja toga dijela grada. Kad bi se ta nekropola istražila pouzdano bi se razriješile i enigme iz ovoga rada, a po svoj bi se prilici mogli naći grobni areali kojima su pripadali nosači, odnosno steloidni terminacijski natpis vlasnika Q. S. C.

Salona ; Urbs orientalis ; nekropola ; hortus ; murazzo ; phallus

nije evidentirano