hrvatski

Hibridizacija lika: Dvorana raspjevanih karijatida V. Pelevina

Pojam hibridnosti, bolje reći, pojam hibridnoga identiteta koristi se u ovome ogledu kao temeljni interpretativni okvir za pripovijest jednog od vodećih pisaca suvremene ruske književnosti Viktora Peljevina: Dvorana raspjevanih karijatida (2008). U toj se pripovijesti opisuje proces postupne identifikacije djevojke Lene s insektom bogomoljkom. Premda spomenuti proces završava konačnom, pa čak i fizičkom preobrazbom ljudskoga bića u kukca, do samoga kraja naracije glavna junakinja zadržava hibridan identitet s proturječnim crtama ljudskoga i životinjskoga. Trajan interes Viktora Peljevina za hibridne književne likove s dvostrukom zooantropomorfnom prirodom pokušava se u ovome ogledu sagledati ponajprije u kontekstu piščeve negativne antropologije. Naime, glavna pretpostavka negativne antropologije, kojoj je jedan od začetnika Friedrich Nietzsche i njegovo učenje o nadčovjeku, svodi se, ukratko rečeno, na uvjerenje da čovjek ne samo da nije kruna stvaranja nego je po mnogo čemu inferioran životinji. On je, dakle, nešto što mora biti prevladano, pritom ne nužno težnjom prema nadljudskome, nego, kao u našoj pripovijesti - regresijom prema životinjskome. Učestalost hibridnih likova u prozi Peljevina mogla bi se osim toga objasniti i piščevom sklonošću neobaroknoj poetici što podrazumijeva njegovo prihvaćanje načela spajanja nespojivoga (concordia discors), fascinaciju monstruoznim i čudovišnim te svjetonazorski pesimizam izazvan osjećajem efemernosti, teatralnosti i iluzornosti života.

hibridni identitet; negativna antropologija; neobarok

nije evidentirano