hrvatski

Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova

VJEKOSLAV CELESTIN I NJEGOVA MUZEJSKA DJELATNOST (1893. – 1936.) U plejadi starijega naraštaja osječkih muzealaca, koji su svojim stručnim, znanstvenim i društvenim djelovanjem pridonijeli razvoju i ugledu osječkog muzeja u zemlji i svijetu, prof. Vjekoslavu Celestinu pripada jedno od istaknutijih mjesta. Povod aktualnom podsjećanju na njegov životni put i njegova postignuća, muzejski je jubilej - 135. obljetnica osnutka Muzeja Slavonije. Jubilarnih trinaest i pol desetljeća čine se pravom prigodom i za poticanje inicijative pokrenute 1995. godine s ciljem objavljivanja davno publiciranih, danas manje dostupnih tekstova osječkih muzealaca starijega naraštaja. Tekstovi namijenjeni izdanjima koja su poslužila popunjavanju praznine i nedostatku literature o povijesti Muzeja, među Osječanima i osobito među muzealcima očekivano su pobudila veliku pozornost. Riječ je, naime, o izdanjima s temama koje su i danas zanimljive i aktualne, a svakako i važne onima koje zanima povijest Muzeja, odnosno Osijeka u gotovo svim njezinim aspektima. Tiskanje ove publikacije trebalo bi stoga promatrati u svjetlu odavanja zasluženog priznanja dugogodišnjem kustosu i ravnatelju Muzeja Vjekoslavu Celestinu (1862. – 1936.) - muzealcu, koja je na sveobuhvatan način objedinila široki spektar tema i sadržaja, s naglaskom na kulturnu povijest Grada, odnosno razvojni put Muzeja i početke njegova ustrojstva. Unatoč konceptualnim razlikama između dviju ranijih publikacija koje objedinjuju davno publicirane danas manje dostupne tekstove dr. Kamila Firingera (1893. – 1984.) i profesora Mirka Bulata (1931.), u ovom izdanju su uz Celestinove stručne i znanstvene radove, prezentirani i prilozi vezani uz njegovu uspješnu muzejsku djelatnost. Oni ispunjavaju znatan dio knjige, pridonose njezinoj cjelovitosti i sveobuhvatnosti a zanimljivi su i informativni i mogu korisno poslužiti i onima koji nisu specijalizirani za muzejsku djelatnost. Osijek je stari hrvatski grad prvi puta spomenut 1196. godine, dok privilegij slobodnog grada dobiva od cara Franje I. 1809. godine. Čuvanje starina ovdje je postalo s vremenom tradicijom, između ostaloga djelovanjem franjevaca i poznatih velikaša u velikaškim dvorovima s posjedima u blizini. Retfalački su grofovi Pejačevići, među ostalim sabirali antičke spomenike, a biljski vlastelin E. Savojski rimske kamene spomenike. U početku, ovdje je sporadično sakupljanje starina bilo jednim od faktora prestiža feudalaca koji su aspirirali glasu svestranosti i učenosti. Kasnije se među sakupljačima pojavljuju pripadnici drugog privilegiranog staleža – svećenstva, koji najradije sakupljaju antički novac, postupno razvijajući određenu vrstu numizmatičkog povijesnog pragmatizma. Krajem 18. i početkom 19. st. sakupljačima se pridružuju i imućniji građani, amateri. Tako krajem 18. st. u franjevačkom samostanu u Osijeku nastaje prva zbirka rimskih spomenika sakupljenih izgradnjom ceste Osijek – Bilje. Franjevac Andrija Sabadoš koji je živio u franjevačkom samostanu, do 1782. sakupljao je u Osijeku, na terenu, novac iz kovnica u Sisciji i Sirmiju. Iste je godine franjevac Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) objelodanio svoju radnju „Dissertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta“, Eszekini 1782., u kojoj donosi raspravu o rimskom miljokazu pronađenom kod Osijeka, a u dodatku tome djelu kronološki je obradio i opisao rimski novac. Kao osnovna građa poslužila mu je zbirka iz franjevačkog samostana i numizmatička zbirka franjevca A. Sabadoša. To je ujedno prvi prikaz numizmatičkih nalaza jednoga područja u Hrvatskoj, u ovom slučaju iz rimske Murse. Godine 1895. amateri – arheolozi kopaju na gradilištu Topničke vojarne o čemu nas izvještava Celestin u članku o „Arkeoložkim iskopinama u Osijeku“. Već 1897. zajedno s Karlom Franjom Nuberom, Celestin je na trošak općine grada Osijeka, ostvario prvo arheološko istraživanje jednoga prapovijesnog nalazišta u Slavoniji. Riječ je o neolitičkom naselju sopotske kulture, poznatom kao Hermanov vinograd u Osijeku. Uz kolekcionara A. Sabadoša i Osječanin Nikola pl. Salopek sakupljao je medalje austrijskih i francuskih majstora koje su kasnije prodane na aukciji kod firme Adolpha Hessa u Frankfurtu. Početkom 19. st. znatan je broj sakupljača rimskog novca, među kojima su bili zastupnik Josip Krmpotić, kapetan Aleksa Čavrak, Maltar Fassbinder, notar Rogović, zlatari Szach i Verhovski te Ivan Eberhard. Vrijedna numizmatička zbirka nastala u sklopu Gimnazije kao didaktičko sredstvo, koja se sastojala od 1952 primjerka antičkog i novovjekovnog novca, 1909. godine podijeljena je i darovana osječkom i Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz toga i kasnijega vremena, iz Osijeka potječe niz agilnih suradnika Narodnoga muzeja u Zagrebu osnovanog godine 1846. s ciljem ostvarivanja preporoditeljskih „domorodnih ideja“: stoga se i danas, zahvaljujući gore navedenim, nalazi u Zagrebu, Beču, Budimpešti niz arhivskih, kulturno-povijesnih i drugih predmeta, u nekoliko današnjih muzeja i arhivskih ustanova. Prva zamisao, da se u Zagrebu osnuje Narodno-književno društvo a uz njega i Narodni zemaljski muzej potekla je od vođe iliraca, Ljudevita Gaja, koji je, vođen rodoljubnim zanosom, pozvao građane da spomeničkom građom ili novčanim prilozima pridonesu obogaćivanju muzejskih zbirki. U Zagrebu su od sredine 19. st. nicale i druge značajne nacionalne institucije – Čitaonica, Kazalište, Arhiv, Matica, koje su trebale pridonijeti izgradnji nedovoljno profiliranog hrvatskog kulturnog identiteta. U takvome ozračju, kada u Osijeku djeluje tiskara osnovana u 18. stoljeću (franjevačka, kasnije preuzeta po tiskarskoj obitelji Divald), koja je za čitavu Slavoniju bila od najvećeg kulturnog značenja, jer je u njoj tiskan velik broj knjiga na hrvatskom, njemačkom i latinskom, izlaze prve novine 1848., osnivaju građanska sportska i kulturno umjetnička društva (HPD Lipa, 1876.) ili čak odavde i potječu takvi umjetnici, istraživači, publicisti i donatori kao što su Pajo Kolarić (1821. – 1876.), Franjo Ksaver Kuhač (1834. – 1911.), biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) ostvarivao se novi duh zasnovan na svijesti o potrebi buđenja i poticanja zatomljenog nacionalnog identiteta. U lokalnim novinama također se objavljuju članci s tom tematikom, a organiziraju se i prvi javni nastupi, koncerti i izložbe. U tom se razdoblju u Slavoniji i Osijeku razvija prostor pučkog čitateljstva, povećava broj škola i učilišta, a osječka Divaltova tiskara dobiva i prateće tiskare u drugim slavonskim gradovima. Razdoblje je to kada slavonski autori surađuju u romantičarskim publikacijama iliraca, kada se pojavljuju i prvi slavonski književni časopisi. Godine 1866. obilježen je značajan jubilej – tristota obljetnica pogibije Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu. Pridruživši se općem slavlju u cijeloj Hrvatskoj, u Osijeku je organizirana Besjeda Narodne čitaonice, a na svečanosti sudjeluju “Gombalačko društvo“ i „Osiečko pievačko“ društvo za koju je izrađena i prva osječka spomen medalja (žeton) s tekstom na hrvatskom jeziku. Osijek je sve do 1848. godine bio trojezičan. Službeni jezik bio je latinski na kojem su uredovale županija i gradsko poglavarstvo (naravno, podnesci su zaprimani i na hrvatskom i njemačkom) a vojska, državne ustanove (carinarnica, pošta) na njemačkom. U nacionalno šarolikoj okolini i Osijeku do 1840. godine počeo se razvijati Ilirski pokret, čijim je idejama bilo sklono osječko gradsko poglavarstvo koje je još od oslobođena grada 1809. godine, gotovo isključivo sastavljeno od Hrvata i Srba. Tako se godine 1840. gradsko poglavarstvo i gradsko vijeće pridružuje oduševljenim riječima, novčanom potporom i zaključkom o javnom sakupljanju među osječkim građanima pozivu zagrebačke Ilirske čitaonice, da se u Zagrebu osnuje narodno kazalište. Gradsko poglavarstvo prima godine 1842. s odobravanjem prijedlog Mate Topalovića o izdavanju “Jeke od Osijeka“ i “Tamburaša ilirskih“. Ilirska misao jača, sve više i među osječkim građanima, pa 1843. godine prihvaćaju se pravila ilirske “Čitaonice osječke“, čijim predsjednikom je gradski senator Josip Krmpotić. U ovakvim prilikama oblikovane su i prve zbirke budućeg Muzeja Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Osnutkom muzeja, članovi gradskog poglavarstva pružat će kustosu V. Celestinu svesrdnu podršku i financijsku potporu pri otkupima nacionalne građe po kojoj je danas osječki muzej poznat. Početak djelovanja osječkoga muzeja u izravnoj je vezi s ulogom muzejskih povjerenika Narodnoga muzeja u Zagrebu u zaštiti spomeničke baštine, u čijem je okrilju i onom “Društva za povijestnicu jugoslavensku“ rođena i služba zaštite spomenika kulture za Hrvatsku i Slavoniju. Djelotvorna je bila mreža muzejskih povjerenika diljem kraljevine, pa tako i gradu Osijeku. Već je i prije osnutka Narodnoga muzeja, jedne od najstarijih muzejskih ustanova u Hrvatskoj - Dvorska kancelarija zabranila izvoz spomenika iz monarhije, a to je obnovljeno i odlukom 1880. godine. O radu na registraciji svih spomenika kulture svjedoče brojni župnici, učitelji i drugi učeni i pismeni ljudi. Naime, registracija spomenika kulture Hrvatske i Slavonije, provodila se temeljem podataka iz upitnih araka koji su dostavljani brojnim župnicima, učiteljima i drugim učenim osobama. Djelotvorna je bila mreža muzejskih povjerenika diljem kraljevine, razvijena za službovanja Šime Ljubića (1822. – 1896.), a osobito djelotvorna u doba Josipa Brunšmida (1858. – 1929.). Budnim praćenjem i zaslugama dobrog poznavatelja osječkih prilika, gimnazijskog profesora prof. Andrije Kodrića (1850. – 1884.), tamošnjega povjerenika Narodnoga muzeja u Zagrebu i Hrvatskoga arheološkoga društva, mnoštvo je osječkih starina spašeno, dospjevši u posjed Narodnoga muzeja. Potaknut ovim idejama, osobito sugestijama Andrije Kodrića, Osječanin, veletrgovac Franjo Sedlaković (1850.-1911.), daruje 17. siječnja 1877. godine svome gradu, neposredno pred preseljenje u Beč, Zbirku od 2700 primjeraka (od kojih 2200 novca, medalja), numizmatičke literature, arheoloških predmeta, ptica i leptira, porculana i oružja pod uvjetom da tim darom osnuje Muzej. Odlukom Gradskog zastupstva Sedlakovićeva zbirka je 17. veljače 1877. godine privremeno smještena u „nutarnjogradskoj Vijećnici“ u kasama gradske blagajne (danas zgrada Muzeja Slavonije, Trg Sv. Trojstva 6) dok „nisu bile priređene potrebne prostorije u novoj zgradi Gimnazije“. Odlučeno je Zbirku privremeno izložiti u prostoriji Gradske vijećnice u kojoj se „održavaju odborske sjednice, budući je svjetla i dovoljno prostrana, u dva ormara koji se nude na prodaju kod trgovca Bachrera u Gornjem gradu“. Godine 1881. otpočela je na prostoru nekadašnjeg solarnog trga gradnja klasične gimnazije (Velika gimnazija, graditelja Hermanna Bollea, danas zgrada Ekonomske škole na istočnoj strani Trga Sv. Trojstva), koja je bila dovršena 1883. godine i u kojoj će biti smješten Muzej. Još dok je ova škola bila u gradnji, započele su i pripreme oko izgradnje zgrade realne gimnazije (danas zgrada Matematičke gimnazije). Godine 1887. otpočela je izgradnja gimnazije, koja je bila dovršena 1890. godine. Godine 1894. Muzej je premješten u zgradu Kr. velike realke u Tvrđi (danas zgrada Matematičke gimnazije), kada je obavljena i zvanična primopredaja numizmatičke zbirke koja je uslijed selidbe u potpunosti izmiješana, „pa je obavljena predaja samo zlatnih novaca po komadu“, kako izvještava Celestin (MSO spis 18. 3. 1894). Iz zgrade Velike realne gimnazije Muzej se seli 1895. godine u novi prostor – šest prostorija gornjogradske Pučke škole (danas zgrada Filozofskog fakulteta u Ulici L. Jägera). Utemeljenju Muzeja te značajne kulturne ustanove – ona je naime, poticala ne samo kulturno djelovanje već i afirmaciju hrvatskog kulturnog identiteta – ponajviše su pridonijeli rodoljubni darovatelji koji su u osnivanju takove ustanove vidjeli priliku za buđenjem zatomljenog nacionalnog duha te da spomeničko blago više ne napušta Hrvatsku – „ispunjen žarom da u svom rodnom gradu vidim ostvarenje, iako u počecima i skromne ustanove, u kojoj će se starine i znamenitosti ove zemlje učiniti pristupačne javnosti za pouku i razgledanje“ – navodi Sedlaković. Na njegov prijedlog 1891. godine, sastaje se u Osijeku nekolicina ljubitelja starina, koji će potaknuti osnivanje Slavonskog arheološkog društva sa zadaćom da brine o iskopinama u Osijeku i široj okolici te da skuplja starine za Gradski muzej. Nažalost ovu inicijativu je 1897. godine Zemaljska vlada u Zagrebu odbila. Tih godina pristižu i mnoge druge donacije koje će postati okosnicom fundusa tek nastajućeg muzeja Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Od tada, poznati su nam darovi i imena brojnih darovatelja (145 darovatelja iz 1895. godine ; 80 iz 1896. godine ; 90 iz 1897. godine), koji su nedvojbeno plod sabiranja Vjekoslava Celestina, koji je, vođen rodoljubnim zanosom, pozvao građane da spomeničkom građom pridonesu obogaćivanju muzejskih zbirki. Darujte starine – poziva Celestin, …“darujte sitni tisak, novine, plakate, etnografski materijal, razglednice, fotografije koje prikazuju ulice, kuće, umjetničke spomenike ili krajolike te etnografske prikaze iz Osijeka i okolice grada, razne privatne i javne objave, pozive, programe, materijale kulturnih društava, kazališne programe, programe raznih čitaonica, političke ili povremeno izlazeće novine“… – dobro je sročeni apel građanima za darivanje građe, prvenstveno zavičajne, objavljen u dnevnome tisku. Sedlakovićevu zbirku značajno je upotpunio ugledni numizmatičar, te zasigurno najveći darovatelj osječkoga muzeja Karlo Franjo Nuber (1972. – 1935.), koji je uz Sedlakovića i kustosa Celestina nedvojbeno i njegov utemeljitelj. Prva veća Nuberova darivanja pratimo od 1895. godine kada daruje keltski, grčki i rimski novac, (270 srebrnih rimskih i 4350 brončanih rimskih pronađenih u Osijeku), potom srednjovjekovni i novovjekovni novac, raznolike arheološke predmete, geme, kamene spomenike. Za navedenu donaciju svibnja 1895. godine, upućena je Nuberu zahvala u ime gradonačelnika Rottera. Nakon ove, 1899. godine uslijedila je najveća Nuberova donacija od 4304 primjerka slavonskih banovaca i nekoliko stotina južnoslavenskog novca, popraćena Darovnicom u kojoj obrazlaže motive svoje odluke:… „ potaknut istim žarom ljubavi za rodni grad, kojom je bio potaknut i plemeniti osnivač našega muzeja, gospodin Franjo Sedlaković ...“ Za razliku od drugih čak i starijih hrvatskih muzeja, kustosi i ravnatelji osječkoga Muzeja bili su klasično obrazovani profesori s osječkih gimnazija koji su poznavali muzealije, oblikovali i osamostalili zbirke. Prvi kustos i ravnatelj bio je profesor klasične filologije Andrija Kodrić koji je obrazovanje stekao na Bečkome sveučilištu. Brinuo se o osječkim starinama i prije dolaska u Muzej a dekretom Gradskog poglavarstva namješten u Muzeju 1878. godine. Kodrić osniva muzej, smješten u jednoj prostoriji Gradske kuće, obrađuje doniranu građu, publicira njen sadržaj u Izviešću o Kraljevskoj velikoj gimnaziji 1880. godine, sve do prerane smrti u 34 godini. Gradsko poglavarstvo potom imenuje kustosom, profesora slavistike i klasične filologije Ferdu Milera (1853. – 1917.) koji nakon 9 godina službovanja odlazi u Zagreb. Nasljeđuje ga 1893. godine Vjekoslav Celestin, uvaženi stručnjak i znanstvenik nevjerojatne životne energije i intelektualne snage koji je kao muzealac u osječkom Muzeju ostavio neizbrisive tragove. Jedna je od najsvestranijih i nedvojbeno najznačajnijih osobnosti osječkoga muzeja. Njegovim dolaskom Muzej poprima sustavnije okvire na kojem je unapređenju otada, pa do u kasnu starost radio pravom misionarskom revnošću. Naime i nakon odlaska u mirovinu aktivno sudjeluje u razvoju muzeja, budući je bio predsjednik Arheološkog društva “Mursa“ , osnovanog 1933. godine. Znanstvena reputacija koju Muzej danas uživa u Hrvatskoj i inozemstvu, zasniva se velikim dijelom na Celestinovom stručnom radu. Prvi osvrt o Celestinu objavio je 1925. godine književnik i sveobuhvatni kulturni djelatnik Rudolf F. Magjer (1884. - 1954.) u poznatom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati. Urednik časopisa Numizmatika Benko Horvat, napisao je u Celestinovom nekrologu: „Nakon dugog pobolijevanja zaklopio je zauvijek svoje umorne oči u 75. godini života profesor Vjekoslav Celestin, direktor Gradskog muzeja u Osijeku. Veliki je to gubitak za Osijek, čije je muzejsko blago on vječno čuvao i kroz decenije marno pomnožio. Vjekoslav Celestin rodio se u Ivancu pod Gorom, u pitomom hrvatskom Zagorju. Gimnaziju je apsolvirao u Zagrebu a filozofiju u Beču 1886. iste godine imenovan je nastavnikom na osječkoj gimnaziji, na kojoj je učiteljevao 40 godina. Odgojio je nekoliko generacija svojih učenika, koji su kasnije u javnom životu zauzimali vidne položaje, ali se i svi zahvalno sjećaju plemenitog svog učitelja…Nema sumnje da je Osijek bio veoma sretne ruke, što je baš Celestinu povjerio upravu svoga muzeja, jer je uglavnom uz Nubera njegova zasluga da je osječki muzej davno prekoračio značaj jednog običnog gradskog muzeja“. Celestinov učenik, kasniji kolega Ernest Pasch, sjeća se svoga omiljenog profesora: „Smrću profesora Celestina, nestora u redovima osječkih srednjoškolskih nastavnika, nestalo je iz naše sredine jedne karakteristične pojave, koja se tokom pedeset godina neprekidna boravka i rada toga muža u Osijeku tako srasla s vanjskim i nutarnjim likom našega grada, da se on bez te pojave može teško pomisliti. Bit će malo koga u Osijeku, koji nije poznavao tu časnu, još uvijek vitku, ali ponešto pognutu pojavu, kako odmjereno polaganim, staračkim korakom uvijek istim ulicama istim smjerom ide u Gradski muzej“. Profesor Vjekoslav Celestin porijeklom je iz Ivanca pokraj Zaprešića u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu pohađao je u Samoboru, a školovanje je nastavio u Gimnaziji i na zagrebačkom Sveučilištu gdje je studirao klasičnu filologiju. U svome kratkom biografskom opisu Celestin navodi: “Rodio sam se 13. juna 1862. u Ivancu pod Gorom u Hrvatskoj. Ovo je mjestance nekoliko godina prije rata izgorjelo. Kuća Pavla Lovrenčića, u kojoj sam se rodio, leži nekako ispod gore, na čijem vrhuncu su se prije vidjele neke pećine, za koje narod priča da su to ukleti svatovi, kako ih je August Šenoa opjevao. Ovo selo spadalo je pod Staru Bistru i župu sv. Nikole. U čitavom mom životu bio sam samo jedanput u Staroj Bistri i kod sv. Nikole, jer su me moji roditelji preselili u jedno selo blizu Samobora. U Samoboru sam svršio nižu osnovnu školu od 1869. do konca jula 1874... Još u najranijoj mladosti razvila se njegova zaokupljenost za književnost. Zajedno s Josipom Milakovićem, Jankom Leskovarom i Franjom Sudarevićem pokrenuo je još kao gimnazijalac beletristički listić „Ljubica“ i živo se zanimao za narodne starine, pripremajući se za svoje kasnije zanimanje. Također je zaokupljen i prevoditeljstvom koje će ga pratiti kroz cijeli život. Kako je osim hrvatskog, njemačkog, latinskog, grčkog, vladao i francuskim i engleskim jezikom, aktivno se bavio i prevođenjem strane beletristike. Preveo je s engleskog knjigu, The Japanese Fairy Book, po Yei Theodor Osaki, zbirku japanskih priča. Uz redovan i veoma obiman muzejski rad i profesorski u Gimnaziji, ostao je vjeran i filologiji, ocjenama knjiga i pedagoškim raspravama. Jedna od njegovih velikih zasluga je edukativni rad, a očitovao se objavljivanjem popularnih članaka u javnim glasilima i narodnim kalendarima, kojima je nastojao upoznati obične građane s najstarijom prošlošću grada te potaknuti želju za očuvanjem njezine baštine. Nakon školovanja u Zagrebu, cijeli radni vijek, više od pola stoljeća, proživio je u Osijeku gdje je i umro. Osijek, osječka gimnazija, osječki muzej - kameni su temeljci njegova poziva i životnoga puta. Od 1886. bio je profesorom latinskog i grčkog jezika na osječkoj Gimnaziji do umirovljenja 1926. godine. Kraće vrijeme bio je ravnateljem osječke Gimnazije. Od 1893. do 1936., tj. više od 42 godine, isprva u slobodno vrijeme, obavljao je dužnost kustosa i ravnatelja Muzeja, ustanovi kojoj je poklonio svoje najplodnije stvaralačke godine. Osječki muzej, danas najveći u Slavoniji, a jedan je od značajnijih u Hrvatskoj, svoj napredak i opstanak može u mnogome zahvaliti V. Celestinu. Uzorno je vodio administraciju, tako da od njegova dolaska imamo potpun uvid u poslovanje muzeja. Svu složenost obavljenog posla oslikavaju njegovi brojni prilozi kojima je neumorno popunjavao stranice arhive – spisa koje šalje poglavarstvu, opsežnu korespodenciju s domaćim i stranim stručnjacima, bilješke o pojedinim zbirkama, arheološkim iskopavanjima, popisima građe, darovanim i otkupljenim. On je krajnjim naporima i dosljednošću uređivao muzejske zbirke a sastavljač je prvih stručnih inventara i evidencija, koje osim inventarnih knjiga uključuju inventarne cedulje, inventarne kartice, Knjigu otkupa i darova, Knjigu zlatnika, Knjigu objavljene građe iz fundusa Muzeja, Prijepise muzejske korespodencije, Upisnicu domaćih posjetnika, Upisnicu stranih posjetnika, Knjiga VI - Upisnicu predmeta koja su se iz zbirki gradskog muzeja rabila za znanstvene svrhe, Knjiga XV – popis pokućstva, Knjiga – Dostavnica, i td. Utemeljio je nekoliko muzejskih zbirki koje su okosnice današnjih muzejskih odjela – prirodoslovnu, arheološku, numizmatičku, povijesnu, umjetničkog obrta, etnografsku, hemeroteku i knjižnicu. Ilustrirajmo to manjim ali šarolikim odabirom spomeničke građe iz nekoliko muzejskih zbirki koju Celestin kontinuirano navodi u dnevnome tisku (Die Drau, 1894. – 1905 ; Narodna obrana, 1903. – 1914. ; Hrvatska obrana, 1918. – 1933. ; Hrvatski list, 1928. – 1936. ; ). Među ostalim, donacije: Iz 1893. godine zabilježeno je 25 darovatelja, raznolikog novca, a iz 1894. godine 185 darovatelja novca i medalja. Pomorac Emerik Hild, od 1898. u više navrata šalje iz Zadra - vrijedne kolekcije školjki, antičkog novca, medalja, azijskog i afričkog novca i drugih egzotičnih zemalja. 1904. godine I. N. Schulhof, daruje 3 mamutova zuba, iskopana na ciglani. 1931. godine, Stjepan Frauenheim daruje etnografske predmete, tamburice, čuturice i jevrek. Godine 1933. Matija Pocem, vlasnik licitarske radnje, daruje 7 kalupa od orahovine iz prve polovice 19. st. Godine 1911. daruje Franjo Hraball statut mesarskoga ceha iz godine 1825. godine. Prije ovoga darovao je i lijepo izrađenu škrinju mesarskoga ceha, knjigu majstora i zapisnike koji su se čuvali kod pokojnoga Štefana Broschana u Novom gradu. Uz ovu, muzej čuva uredovne knjige i pečate lončarskoga, bravarskoga i klobučarskog ceha u Osijeku, navodi Celestin. Dragutin Wenzel darovao je statute Krznarskoga i remenarskoga ceha, izdane 1700. godine, tri knjige zapisnika i računa, izvještava Celestin u Hrvatskoj obrani 1918. godine. Iste godine daruju O. F. Antunović i Franjo Bisser, knjigu zapisnika bačvarskoga ceha iz 1720., a Ladislav Dürr prijepis cehovskih statuta za majstore iz 1805., Wenzel Dragutin dva pečatnjaka osječkoga ceha ćurčija ; Hrvatski štamparski zavod razne stare tiskanice, kazališne oglase, vojničke diplome, plakate tvornice Povischila i Kaisera. Godine 1934. Paula Adamovich – Čepinska darovala je staru lovačku pušku, dva handžara, dvije srebrom okovane puškice, pribor za barut i sačmu, dokumente gospoštije Čepin i obiteljska pisma ; F. F. Schramm daruje, razne osječke tiskanice i zbirku otisaka osječkih pečata ; E. Zentner, stari željezni cimer (ogromni ključ) jednog osječkog bravara ; Bela Frank, zbirku od 122 komada osmrtnica osječkih građana. Iste godine u muzej su prenesene uljane slike bivših velikih župana virovitičke županije, koje su nekada bile u velikoj dvorani županijske zgrade te uljana slika pok. Stjepana Radića koju je izradio akademski slikar V. Filakovac. 1931. godine Miroslav Friedman, tiskar i trgovac, daruje veliku zbirku papirnatog novca. Iz popisa vidimo, da je Celestin već tada nastojao nabaviti sve što je tiskano u Osijeku ili što se odnosi na Osijek. Veliku je pažnju posvetio sakupljanju cehalija, pečata, grbova, povelja, starih bakroreza i druge kulturno povijesne građe u vezi s povijesti Osijeka i Slavonije. Godine 1899. za muzej je nabavljen i fotoaparat, a iste godine Celestin već nudi na prodaju knjižari Fritsche u Osijeku razglednice s muzejskim eksponatima. Gledajući danas, raznolikost i brojnost pojedinačnih darova koje ovdje nije bilo moguće pobrojiti, zadivljujuća je i privlači posebnu pozornost. Veliki dio najprivlačnije građe, nabavljen je od pojedinaca ali i od pojedinih sakupljača- kolekcionara te preko Arheološkog kluba Mursa kojem je Celestin bio predsjednik. Mnogobrojnim pojedinačnim darovima, svakako je pridonijela i Celestinova stalna prisutnost u dnevnome tisku u kojem je kontinuirano izvještavao javnost imenima darovatelja, educirao i poticao na darivanja. Potaknut nekim darovima, otkupima i arheološkim iskopavanjima pisao je u dnevnome tisku o pojedinim povijesnim temama na jednostavan i razumljiv način (Arkeološke iskopine u Osijeku ; Egipatski kamen u osječkom muzeju ; Najstariji kulturni stepeni Osijeka i okolice ; Iz lončarskoga ceha ; Obrtnički cehovi u Osijeku ; Kovanje hrvatskog autonomnog novca ; Parnica protiv Anici Pauković, seljakinji i vještici iz Čepina). Aktivno je surađivao s kolekcionarima, osobito s Nuberom s kojim je izgradio prijateljski odnos zasnovan na uzajamnom povjerenju, što je i rezultiralo brojnim donacijama. Karlo Franjo Nuber, Dragutin Nuber, odnosno Fehim Kadrija, često je mijenjao imena. Bio je kolekcionar i donator snažne osobnosti, katkad kontroverzan, kojem se Celestin prilagođavao, uvijek u interesu Muzeja. Zabilježene su poneke zanimljivosti, pa čak i anegdote koje su obilježile njihovu dugogodišnju suradnju. S ostalim kolekcionarima i pojedinim članovima Arheološkog kluba Mursa, suradnja je znala biti kompleksnija kada se zasnivala na osobnim, umjesto muzejskim interesima, što je podrazumijevalo ulaganje dodatne energije te odlučnost u donošenju odluka. U sukobima s pojedinim članovima Murse, obraćao se za savjet zagrebačkim kolegama, Brunšmidu i Hofilleru koji su ga ohrabrivali kako bi ustrajao u obrani muzejskih interesa. U jednom od dopisa koje potpisuje Viktor Hoffiller, navodi: …“ Primio sam Vaše c. pismo od prekjučer i žao mi je da imate neprilike. Vama ne može nitko poreći, da ste se u teškim vremenima upravo nadčovječjim naporima borili za taj muzej, i da se Vama imade zahvaliti, što je muzej još sačuvan. Moje je mišljenje, da Vi ne smijete pustiti muzej iz svojih ruku, jer kada ga Vi pustite, nastati će rasulo, ako se ne bude našla osoba, koja će imati toliko savijesti, da će za doličan honorar dati dobar posao. Društvo “Mursa“ je privatno društvo, koje može muzej podupirati, ali se i Vi i grad morate odupirati tome, da se društvo miješa u upravu muzeja“. Za razliku od toliko spominjanog donatora K. F. Nubera, o njegovom velikom suparniku kontroverznom numizmatičaru, ing. Maxu Zuckeru, graditelju zgrade bivše osječke kraljevske velike gimnazije i donjogradske pučke škole manje se zna. Nuber i Zucker bili su u stalnim, burnim i višegodišnjim sukobima, koji su najčešće bili javni i u koje je neposredno bio uključen i Celestin. Povod sukobu, bila je Zuckerova zbirka, koju je namjeravao prenijeti u Krems. Zucker je do kraja života, uskraćivao Muzeju mogućnost da dođe u posjed njegove zbirke, bilo darom ili kupnjom. Zato je 1899. godine u zahtjevu upućenom Gradskom poglavarstvu, sugerirana je zapljena Zuckerove zbirke, jer se sastojala od vrijednih numizmata i arheoloških predmeta sakupljanih s područja Osijeka. Nakon ovoga zahtjeva, Zucker je odlučio darovati zbirku prijatelju Delimaniću, umjesto muzeju (u kavani Central, uz svjedoke) - “samo zato da izbjegne konfiskaciju” što je izazvalo Celestinove burne reakcije, o čemu svjedoči prepiska s Brunšmidom. Nakon Zuckerove smrti u Opatiji 1903. godine, odredbom Gradskog poglavarstva, Muzej preuzima zbirku pokojnoga Zuckera, - pod nazivom Zbirka Zucker a koju daruje umirovljeni časnik Dellimanich. Inače, ovog kontroverznog zaljubljenika u novac rimske Murse, prate i nezaboravne episode - obrana časti pištoljima u dvodoju na dravskoj obali nakon sukoba s odvjetnikom dr Hugom Spitzerom. Celestin je 1934. godine ulagao velike napore u spašavanju važnog numizmatičkog nalaza –

Vjekoslav Celestin; Muzej Slavonije Osijek; arheologija; numizmatika

nije evidentirano