Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 651163

Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova


Göricke-Lukić, Hermine
Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova, Osijek: Muzej Slavonije, 2012 (zbornik)


Naslov
Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova
(Vjekoslav Celestin : curator of the Osijek Museum : 1893.-1936. : collection of papers)

Autori
Göricke-Lukić, Hermine

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, zbornik, znanstvena

Izdavač
Muzej Slavonije

Grad
Osijek

Godina
2012

Stranica
250

ISBN
978-953-6191-53-6

Ključne riječi
Vjekoslav Celestin; Muzej Slavonije Osijek; arheologija; numizmatika
(Vjekoslav Celestin; Slavonian Museum Osijek; archaeology; numismatics)

Sažetak
VJEKOSLAV CELESTIN I NJEGOVA MUZEJSKA DJELATNOST (1893. – 1936.) U plejadi starijega naraštaja osječkih muzealaca, koji su svojim stručnim, znanstvenim i društvenim djelovanjem pridonijeli razvoju i ugledu osječkog muzeja u zemlji i svijetu, prof. Vjekoslavu Celestinu pripada jedno od istaknutijih mjesta. Povod aktualnom podsjećanju na njegov životni put i njegova postignuća, muzejski je jubilej - 135. obljetnica osnutka Muzeja Slavonije. Jubilarnih trinaest i pol desetljeća čine se pravom prigodom i za poticanje inicijative pokrenute 1995. godine s ciljem objavljivanja davno publiciranih, danas manje dostupnih tekstova osječkih muzealaca starijega naraštaja. Tekstovi namijenjeni izdanjima koja su poslužila popunjavanju praznine i nedostatku literature o povijesti Muzeja, među Osječanima i osobito među muzealcima očekivano su pobudila veliku pozornost. Riječ je, naime, o izdanjima s temama koje su i danas zanimljive i aktualne, a svakako i važne onima koje zanima povijest Muzeja, odnosno Osijeka u gotovo svim njezinim aspektima. Tiskanje ove publikacije trebalo bi stoga promatrati u svjetlu odavanja zasluženog priznanja dugogodišnjem kustosu i ravnatelju Muzeja Vjekoslavu Celestinu (1862. – 1936.) - muzealcu, koja je na sveobuhvatan način objedinila široki spektar tema i sadržaja, s naglaskom na kulturnu povijest Grada, odnosno razvojni put Muzeja i početke njegova ustrojstva. Unatoč konceptualnim razlikama između dviju ranijih publikacija koje objedinjuju davno publicirane danas manje dostupne tekstove dr. Kamila Firingera (1893. – 1984.) i profesora Mirka Bulata (1931.), u ovom izdanju su uz Celestinove stručne i znanstvene radove, prezentirani i prilozi vezani uz njegovu uspješnu muzejsku djelatnost. Oni ispunjavaju znatan dio knjige, pridonose njezinoj cjelovitosti i sveobuhvatnosti a zanimljivi su i informativni i mogu korisno poslužiti i onima koji nisu specijalizirani za muzejsku djelatnost. Osijek je stari hrvatski grad prvi puta spomenut 1196. godine, dok privilegij slobodnog grada dobiva od cara Franje I. 1809. godine. Čuvanje starina ovdje je postalo s vremenom tradicijom, između ostaloga djelovanjem franjevaca i poznatih velikaša u velikaškim dvorovima s posjedima u blizini. Retfalački su grofovi Pejačevići, među ostalim sabirali antičke spomenike, a biljski vlastelin E. Savojski rimske kamene spomenike. U početku, ovdje je sporadično sakupljanje starina bilo jednim od faktora prestiža feudalaca koji su aspirirali glasu svestranosti i učenosti. Kasnije se među sakupljačima pojavljuju pripadnici drugog privilegiranog staleža – svećenstva, koji najradije sakupljaju antički novac, postupno razvijajući određenu vrstu numizmatičkog povijesnog pragmatizma. Krajem 18. i početkom 19. st. sakupljačima se pridružuju i imućniji građani, amateri. Tako krajem 18. st. u franjevačkom samostanu u Osijeku nastaje prva zbirka rimskih spomenika sakupljenih izgradnjom ceste Osijek – Bilje. Franjevac Andrija Sabadoš koji je živio u franjevačkom samostanu, do 1782. sakupljao je u Osijeku, na terenu, novac iz kovnica u Sisciji i Sirmiju. Iste je godine franjevac Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) objelodanio svoju radnju „Dissertatio de columna milliaria ad Eszekum reperta“, Eszekini 1782., u kojoj donosi raspravu o rimskom miljokazu pronađenom kod Osijeka, a u dodatku tome djelu kronološki je obradio i opisao rimski novac. Kao osnovna građa poslužila mu je zbirka iz franjevačkog samostana i numizmatička zbirka franjevca A. Sabadoša. To je ujedno prvi prikaz numizmatičkih nalaza jednoga područja u Hrvatskoj, u ovom slučaju iz rimske Murse. Godine 1895. amateri – arheolozi kopaju na gradilištu Topničke vojarne o čemu nas izvještava Celestin u članku o „Arkeoložkim iskopinama u Osijeku“. Već 1897. zajedno s Karlom Franjom Nuberom, Celestin je na trošak općine grada Osijeka, ostvario prvo arheološko istraživanje jednoga prapovijesnog nalazišta u Slavoniji. Riječ je o neolitičkom naselju sopotske kulture, poznatom kao Hermanov vinograd u Osijeku. Uz kolekcionara A. Sabadoša i Osječanin Nikola pl. Salopek sakupljao je medalje austrijskih i francuskih majstora koje su kasnije prodane na aukciji kod firme Adolpha Hessa u Frankfurtu. Početkom 19. st. znatan je broj sakupljača rimskog novca, među kojima su bili zastupnik Josip Krmpotić, kapetan Aleksa Čavrak, Maltar Fassbinder, notar Rogović, zlatari Szach i Verhovski te Ivan Eberhard. Vrijedna numizmatička zbirka nastala u sklopu Gimnazije kao didaktičko sredstvo, koja se sastojala od 1952 primjerka antičkog i novovjekovnog novca, 1909. godine podijeljena je i darovana osječkom i Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz toga i kasnijega vremena, iz Osijeka potječe niz agilnih suradnika Narodnoga muzeja u Zagrebu osnovanog godine 1846. s ciljem ostvarivanja preporoditeljskih „domorodnih ideja“: stoga se i danas, zahvaljujući gore navedenim, nalazi u Zagrebu, Beču, Budimpešti niz arhivskih, kulturno-povijesnih i drugih predmeta, u nekoliko današnjih muzeja i arhivskih ustanova. Prva zamisao, da se u Zagrebu osnuje Narodno-književno društvo a uz njega i Narodni zemaljski muzej potekla je od vođe iliraca, Ljudevita Gaja, koji je, vođen rodoljubnim zanosom, pozvao građane da spomeničkom građom ili novčanim prilozima pridonesu obogaćivanju muzejskih zbirki. U Zagrebu su od sredine 19. st. nicale i druge značajne nacionalne institucije – Čitaonica, Kazalište, Arhiv, Matica, koje su trebale pridonijeti izgradnji nedovoljno profiliranog hrvatskog kulturnog identiteta. U takvome ozračju, kada u Osijeku djeluje tiskara osnovana u 18. stoljeću (franjevačka, kasnije preuzeta po tiskarskoj obitelji Divald), koja je za čitavu Slavoniju bila od najvećeg kulturnog značenja, jer je u njoj tiskan velik broj knjiga na hrvatskom, njemačkom i latinskom, izlaze prve novine 1848., osnivaju građanska sportska i kulturno umjetnička društva (HPD Lipa, 1876.) ili čak odavde i potječu takvi umjetnici, istraživači, publicisti i donatori kao što su Pajo Kolarić (1821. – 1876.), Franjo Ksaver Kuhač (1834. – 1911.), biskup Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.) ostvarivao se novi duh zasnovan na svijesti o potrebi buđenja i poticanja zatomljenog nacionalnog identiteta. U lokalnim novinama također se objavljuju članci s tom tematikom, a organiziraju se i prvi javni nastupi, koncerti i izložbe. U tom se razdoblju u Slavoniji i Osijeku razvija prostor pučkog čitateljstva, povećava broj škola i učilišta, a osječka Divaltova tiskara dobiva i prateće tiskare u drugim slavonskim gradovima. Razdoblje je to kada slavonski autori surađuju u romantičarskim publikacijama iliraca, kada se pojavljuju i prvi slavonski književni časopisi. Godine 1866. obilježen je značajan jubilej – tristota obljetnica pogibije Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu. Pridruživši se općem slavlju u cijeloj Hrvatskoj, u Osijeku je organizirana Besjeda Narodne čitaonice, a na svečanosti sudjeluju “Gombalačko društvo“ i „Osiečko pievačko“ društvo za koju je izrađena i prva osječka spomen medalja (žeton) s tekstom na hrvatskom jeziku. Osijek je sve do 1848. godine bio trojezičan. Službeni jezik bio je latinski na kojem su uredovale županija i gradsko poglavarstvo (naravno, podnesci su zaprimani i na hrvatskom i njemačkom) a vojska, državne ustanove (carinarnica, pošta) na njemačkom. U nacionalno šarolikoj okolini i Osijeku do 1840. godine počeo se razvijati Ilirski pokret, čijim je idejama bilo sklono osječko gradsko poglavarstvo koje je još od oslobođena grada 1809. godine, gotovo isključivo sastavljeno od Hrvata i Srba. Tako se godine 1840. gradsko poglavarstvo i gradsko vijeće pridružuje oduševljenim riječima, novčanom potporom i zaključkom o javnom sakupljanju među osječkim građanima pozivu zagrebačke Ilirske čitaonice, da se u Zagrebu osnuje narodno kazalište. Gradsko poglavarstvo prima godine 1842. s odobravanjem prijedlog Mate Topalovića o izdavanju “Jeke od Osijeka“ i “Tamburaša ilirskih“. Ilirska misao jača, sve više i među osječkim građanima, pa 1843. godine prihvaćaju se pravila ilirske “Čitaonice osječke“, čijim predsjednikom je gradski senator Josip Krmpotić. U ovakvim prilikama oblikovane su i prve zbirke budućeg Muzeja Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Osnutkom muzeja, članovi gradskog poglavarstva pružat će kustosu V. Celestinu svesrdnu podršku i financijsku potporu pri otkupima nacionalne građe po kojoj je danas osječki muzej poznat. Početak djelovanja osječkoga muzeja u izravnoj je vezi s ulogom muzejskih povjerenika Narodnoga muzeja u Zagrebu u zaštiti spomeničke baštine, u čijem je okrilju i onom “Društva za povijestnicu jugoslavensku“ rođena i služba zaštite spomenika kulture za Hrvatsku i Slavoniju. Djelotvorna je bila mreža muzejskih povjerenika diljem kraljevine, pa tako i gradu Osijeku. Već je i prije osnutka Narodnoga muzeja, jedne od najstarijih muzejskih ustanova u Hrvatskoj - Dvorska kancelarija zabranila izvoz spomenika iz monarhije, a to je obnovljeno i odlukom 1880. godine. O radu na registraciji svih spomenika kulture svjedoče brojni župnici, učitelji i drugi učeni i pismeni ljudi. Naime, registracija spomenika kulture Hrvatske i Slavonije, provodila se temeljem podataka iz upitnih araka koji su dostavljani brojnim župnicima, učiteljima i drugim učenim osobama. Djelotvorna je bila mreža muzejskih povjerenika diljem kraljevine, razvijena za službovanja Šime Ljubića (1822. – 1896.), a osobito djelotvorna u doba Josipa Brunšmida (1858. – 1929.). Budnim praćenjem i zaslugama dobrog poznavatelja osječkih prilika, gimnazijskog profesora prof. Andrije Kodrića (1850. – 1884.), tamošnjega povjerenika Narodnoga muzeja u Zagrebu i Hrvatskoga arheološkoga društva, mnoštvo je osječkih starina spašeno, dospjevši u posjed Narodnoga muzeja. Potaknut ovim idejama, osobito sugestijama Andrije Kodrića, Osječanin, veletrgovac Franjo Sedlaković (1850.-1911.), daruje 17. siječnja 1877. godine svome gradu, neposredno pred preseljenje u Beč, Zbirku od 2700 primjeraka (od kojih 2200 novca, medalja), numizmatičke literature, arheoloških predmeta, ptica i leptira, porculana i oružja pod uvjetom da tim darom osnuje Muzej. Odlukom Gradskog zastupstva Sedlakovićeva zbirka je 17. veljače 1877. godine privremeno smještena u „nutarnjogradskoj Vijećnici“ u kasama gradske blagajne (danas zgrada Muzeja Slavonije, Trg Sv. Trojstva 6) dok „nisu bile priređene potrebne prostorije u novoj zgradi Gimnazije“. Odlučeno je Zbirku privremeno izložiti u prostoriji Gradske vijećnice u kojoj se „održavaju odborske sjednice, budući je svjetla i dovoljno prostrana, u dva ormara koji se nude na prodaju kod trgovca Bachrera u Gornjem gradu“. Godine 1881. otpočela je na prostoru nekadašnjeg solarnog trga gradnja klasične gimnazije (Velika gimnazija, graditelja Hermanna Bollea, danas zgrada Ekonomske škole na istočnoj strani Trga Sv. Trojstva), koja je bila dovršena 1883. godine i u kojoj će biti smješten Muzej. Još dok je ova škola bila u gradnji, započele su i pripreme oko izgradnje zgrade realne gimnazije (danas zgrada Matematičke gimnazije). Godine 1887. otpočela je izgradnja gimnazije, koja je bila dovršena 1890. godine. Godine 1894. Muzej je premješten u zgradu Kr. velike realke u Tvrđi (danas zgrada Matematičke gimnazije), kada je obavljena i zvanična primopredaja numizmatičke zbirke koja je uslijed selidbe u potpunosti izmiješana, „pa je obavljena predaja samo zlatnih novaca po komadu“, kako izvještava Celestin (MSO spis 18. 3. 1894). Iz zgrade Velike realne gimnazije Muzej se seli 1895. godine u novi prostor – šest prostorija gornjogradske Pučke škole (danas zgrada Filozofskog fakulteta u Ulici L. Jägera). Utemeljenju Muzeja te značajne kulturne ustanove – ona je naime, poticala ne samo kulturno djelovanje već i afirmaciju hrvatskog kulturnog identiteta – ponajviše su pridonijeli rodoljubni darovatelji koji su u osnivanju takove ustanove vidjeli priliku za buđenjem zatomljenog nacionalnog duha te da spomeničko blago više ne napušta Hrvatsku – „ispunjen žarom da u svom rodnom gradu vidim ostvarenje, iako u počecima i skromne ustanove, u kojoj će se starine i znamenitosti ove zemlje učiniti pristupačne javnosti za pouku i razgledanje“ – navodi Sedlaković. Na njegov prijedlog 1891. godine, sastaje se u Osijeku nekolicina ljubitelja starina, koji će potaknuti osnivanje Slavonskog arheološkog društva sa zadaćom da brine o iskopinama u Osijeku i široj okolici te da skuplja starine za Gradski muzej. Nažalost ovu inicijativu je 1897. godine Zemaljska vlada u Zagrebu odbila. Tih godina pristižu i mnoge druge donacije koje će postati okosnicom fundusa tek nastajućeg muzeja Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka. Od tada, poznati su nam darovi i imena brojnih darovatelja (145 darovatelja iz 1895. godine ; 80 iz 1896. godine ; 90 iz 1897. godine), koji su nedvojbeno plod sabiranja Vjekoslava Celestina, koji je, vođen rodoljubnim zanosom, pozvao građane da spomeničkom građom pridonesu obogaćivanju muzejskih zbirki. Darujte starine – poziva Celestin, …“darujte sitni tisak, novine, plakate, etnografski materijal, razglednice, fotografije koje prikazuju ulice, kuće, umjetničke spomenike ili krajolike te etnografske prikaze iz Osijeka i okolice grada, razne privatne i javne objave, pozive, programe, materijale kulturnih društava, kazališne programe, programe raznih čitaonica, političke ili povremeno izlazeće novine“… – dobro je sročeni apel građanima za darivanje građe, prvenstveno zavičajne, objavljen u dnevnome tisku. Sedlakovićevu zbirku značajno je upotpunio ugledni numizmatičar, te zasigurno najveći darovatelj osječkoga muzeja Karlo Franjo Nuber (1972. – 1935.), koji je uz Sedlakovića i kustosa Celestina nedvojbeno i njegov utemeljitelj. Prva veća Nuberova darivanja pratimo od 1895. godine kada daruje keltski, grčki i rimski novac, (270 srebrnih rimskih i 4350 brončanih rimskih pronađenih u Osijeku), potom srednjovjekovni i novovjekovni novac, raznolike arheološke predmete, geme, kamene spomenike. Za navedenu donaciju svibnja 1895. godine, upućena je Nuberu zahvala u ime gradonačelnika Rottera. Nakon ove, 1899. godine uslijedila je najveća Nuberova donacija od 4304 primjerka slavonskih banovaca i nekoliko stotina južnoslavenskog novca, popraćena Darovnicom u kojoj obrazlaže motive svoje odluke:… „ potaknut istim žarom ljubavi za rodni grad, kojom je bio potaknut i plemeniti osnivač našega muzeja, gospodin Franjo Sedlaković ...“ Za razliku od drugih čak i starijih hrvatskih muzeja, kustosi i ravnatelji osječkoga Muzeja bili su klasično obrazovani profesori s osječkih gimnazija koji su poznavali muzealije, oblikovali i osamostalili zbirke. Prvi kustos i ravnatelj bio je profesor klasične filologije Andrija Kodrić koji je obrazovanje stekao na Bečkome sveučilištu. Brinuo se o osječkim starinama i prije dolaska u Muzej a dekretom Gradskog poglavarstva namješten u Muzeju 1878. godine. Kodrić osniva muzej, smješten u jednoj prostoriji Gradske kuće, obrađuje doniranu građu, publicira njen sadržaj u Izviešću o Kraljevskoj velikoj gimnaziji 1880. godine, sve do prerane smrti u 34 godini. Gradsko poglavarstvo potom imenuje kustosom, profesora slavistike i klasične filologije Ferdu Milera (1853. – 1917.) koji nakon 9 godina službovanja odlazi u Zagreb. Nasljeđuje ga 1893. godine Vjekoslav Celestin, uvaženi stručnjak i znanstvenik nevjerojatne životne energije i intelektualne snage koji je kao muzealac u osječkom Muzeju ostavio neizbrisive tragove. Jedna je od najsvestranijih i nedvojbeno najznačajnijih osobnosti osječkoga muzeja. Njegovim dolaskom Muzej poprima sustavnije okvire na kojem je unapređenju otada, pa do u kasnu starost radio pravom misionarskom revnošću. Naime i nakon odlaska u mirovinu aktivno sudjeluje u razvoju muzeja, budući je bio predsjednik Arheološkog društva “Mursa“ , osnovanog 1933. godine. Znanstvena reputacija koju Muzej danas uživa u Hrvatskoj i inozemstvu, zasniva se velikim dijelom na Celestinovom stručnom radu. Prvi osvrt o Celestinu objavio je 1925. godine književnik i sveobuhvatni kulturni djelatnik Rudolf F. Magjer (1884. - 1954.) u poznatom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati. Urednik časopisa Numizmatika Benko Horvat, napisao je u Celestinovom nekrologu: „Nakon dugog pobolijevanja zaklopio je zauvijek svoje umorne oči u 75. godini života profesor Vjekoslav Celestin, direktor Gradskog muzeja u Osijeku. Veliki je to gubitak za Osijek, čije je muzejsko blago on vječno čuvao i kroz decenije marno pomnožio. Vjekoslav Celestin rodio se u Ivancu pod Gorom, u pitomom hrvatskom Zagorju. Gimnaziju je apsolvirao u Zagrebu a filozofiju u Beču 1886. iste godine imenovan je nastavnikom na osječkoj gimnaziji, na kojoj je učiteljevao 40 godina. Odgojio je nekoliko generacija svojih učenika, koji su kasnije u javnom životu zauzimali vidne položaje, ali se i svi zahvalno sjećaju plemenitog svog učitelja…Nema sumnje da je Osijek bio veoma sretne ruke, što je baš Celestinu povjerio upravu svoga muzeja, jer je uglavnom uz Nubera njegova zasluga da je osječki muzej davno prekoračio značaj jednog običnog gradskog muzeja“. Celestinov učenik, kasniji kolega Ernest Pasch, sjeća se svoga omiljenog profesora: „Smrću profesora Celestina, nestora u redovima osječkih srednjoškolskih nastavnika, nestalo je iz naše sredine jedne karakteristične pojave, koja se tokom pedeset godina neprekidna boravka i rada toga muža u Osijeku tako srasla s vanjskim i nutarnjim likom našega grada, da se on bez te pojave može teško pomisliti. Bit će malo koga u Osijeku, koji nije poznavao tu časnu, još uvijek vitku, ali ponešto pognutu pojavu, kako odmjereno polaganim, staračkim korakom uvijek istim ulicama istim smjerom ide u Gradski muzej“. Profesor Vjekoslav Celestin porijeklom je iz Ivanca pokraj Zaprešića u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu pohađao je u Samoboru, a školovanje je nastavio u Gimnaziji i na zagrebačkom Sveučilištu gdje je studirao klasičnu filologiju. U svome kratkom biografskom opisu Celestin navodi: “Rodio sam se 13. juna 1862. u Ivancu pod Gorom u Hrvatskoj. Ovo je mjestance nekoliko godina prije rata izgorjelo. Kuća Pavla Lovrenčića, u kojoj sam se rodio, leži nekako ispod gore, na čijem vrhuncu su se prije vidjele neke pećine, za koje narod priča da su to ukleti svatovi, kako ih je August Šenoa opjevao. Ovo selo spadalo je pod Staru Bistru i župu sv. Nikole. U čitavom mom životu bio sam samo jedanput u Staroj Bistri i kod sv. Nikole, jer su me moji roditelji preselili u jedno selo blizu Samobora. U Samoboru sam svršio nižu osnovnu školu od 1869. do konca jula 1874... Još u najranijoj mladosti razvila se njegova zaokupljenost za književnost. Zajedno s Josipom Milakovićem, Jankom Leskovarom i Franjom Sudarevićem pokrenuo je još kao gimnazijalac beletristički listić „Ljubica“ i živo se zanimao za narodne starine, pripremajući se za svoje kasnije zanimanje. Također je zaokupljen i prevoditeljstvom koje će ga pratiti kroz cijeli život. Kako je osim hrvatskog, njemačkog, latinskog, grčkog, vladao i francuskim i engleskim jezikom, aktivno se bavio i prevođenjem strane beletristike. Preveo je s engleskog knjigu, The Japanese Fairy Book, po Yei Theodor Osaki, zbirku japanskih priča. Uz redovan i veoma obiman muzejski rad i profesorski u Gimnaziji, ostao je vjeran i filologiji, ocjenama knjiga i pedagoškim raspravama. Jedna od njegovih velikih zasluga je edukativni rad, a očitovao se objavljivanjem popularnih članaka u javnim glasilima i narodnim kalendarima, kojima je nastojao upoznati obične građane s najstarijom prošlošću grada te potaknuti želju za očuvanjem njezine baštine. Nakon školovanja u Zagrebu, cijeli radni vijek, više od pola stoljeća, proživio je u Osijeku gdje je i umro. Osijek, osječka gimnazija, osječki muzej - kameni su temeljci njegova poziva i životnoga puta. Od 1886. bio je profesorom latinskog i grčkog jezika na osječkoj Gimnaziji do umirovljenja 1926. godine. Kraće vrijeme bio je ravnateljem osječke Gimnazije. Od 1893. do 1936., tj. više od 42 godine, isprva u slobodno vrijeme, obavljao je dužnost kustosa i ravnatelja Muzeja, ustanovi kojoj je poklonio svoje najplodnije stvaralačke godine. Osječki muzej, danas najveći u Slavoniji, a jedan je od značajnijih u Hrvatskoj, svoj napredak i opstanak može u mnogome zahvaliti V. Celestinu. Uzorno je vodio administraciju, tako da od njegova dolaska imamo potpun uvid u poslovanje muzeja. Svu složenost obavljenog posla oslikavaju njegovi brojni prilozi kojima je neumorno popunjavao stranice arhive – spisa koje šalje poglavarstvu, opsežnu korespodenciju s domaćim i stranim stručnjacima, bilješke o pojedinim zbirkama, arheološkim iskopavanjima, popisima građe, darovanim i otkupljenim. On je krajnjim naporima i dosljednošću uređivao muzejske zbirke a sastavljač je prvih stručnih inventara i evidencija, koje osim inventarnih knjiga uključuju inventarne cedulje, inventarne kartice, Knjigu otkupa i darova, Knjigu zlatnika, Knjigu objavljene građe iz fundusa Muzeja, Prijepise muzejske korespodencije, Upisnicu domaćih posjetnika, Upisnicu stranih posjetnika, Knjiga VI - Upisnicu predmeta koja su se iz zbirki gradskog muzeja rabila za znanstvene svrhe, Knjiga XV – popis pokućstva, Knjiga – Dostavnica, i td. Utemeljio je nekoliko muzejskih zbirki koje su okosnice današnjih muzejskih odjela – prirodoslovnu, arheološku, numizmatičku, povijesnu, umjetničkog obrta, etnografsku, hemeroteku i knjižnicu. Ilustrirajmo to manjim ali šarolikim odabirom spomeničke građe iz nekoliko muzejskih zbirki koju Celestin kontinuirano navodi u dnevnome tisku (Die Drau, 1894. – 1905 ; Narodna obrana, 1903. – 1914. ; Hrvatska obrana, 1918. – 1933. ; Hrvatski list, 1928. – 1936. ; ). Među ostalim, donacije: Iz 1893. godine zabilježeno je 25 darovatelja, raznolikog novca, a iz 1894. godine 185 darovatelja novca i medalja. Pomorac Emerik Hild, od 1898. u više navrata šalje iz Zadra - vrijedne kolekcije školjki, antičkog novca, medalja, azijskog i afričkog novca i drugih egzotičnih zemalja. 1904. godine I. N. Schulhof, daruje 3 mamutova zuba, iskopana na ciglani. 1931. godine, Stjepan Frauenheim daruje etnografske predmete, tamburice, čuturice i jevrek. Godine 1933. Matija Pocem, vlasnik licitarske radnje, daruje 7 kalupa od orahovine iz prve polovice 19. st. Godine 1911. daruje Franjo Hraball statut mesarskoga ceha iz godine 1825. godine. Prije ovoga darovao je i lijepo izrađenu škrinju mesarskoga ceha, knjigu majstora i zapisnike koji su se čuvali kod pokojnoga Štefana Broschana u Novom gradu. Uz ovu, muzej čuva uredovne knjige i pečate lončarskoga, bravarskoga i klobučarskog ceha u Osijeku, navodi Celestin. Dragutin Wenzel darovao je statute Krznarskoga i remenarskoga ceha, izdane 1700. godine, tri knjige zapisnika i računa, izvještava Celestin u Hrvatskoj obrani 1918. godine. Iste godine daruju O. F. Antunović i Franjo Bisser, knjigu zapisnika bačvarskoga ceha iz 1720., a Ladislav Dürr prijepis cehovskih statuta za majstore iz 1805., Wenzel Dragutin dva pečatnjaka osječkoga ceha ćurčija ; Hrvatski štamparski zavod razne stare tiskanice, kazališne oglase, vojničke diplome, plakate tvornice Povischila i Kaisera. Godine 1934. Paula Adamovich – Čepinska darovala je staru lovačku pušku, dva handžara, dvije srebrom okovane puškice, pribor za barut i sačmu, dokumente gospoštije Čepin i obiteljska pisma ; F. F. Schramm daruje, razne osječke tiskanice i zbirku otisaka osječkih pečata ; E. Zentner, stari željezni cimer (ogromni ključ) jednog osječkog bravara ; Bela Frank, zbirku od 122 komada osmrtnica osječkih građana. Iste godine u muzej su prenesene uljane slike bivših velikih župana virovitičke županije, koje su nekada bile u velikoj dvorani županijske zgrade te uljana slika pok. Stjepana Radića koju je izradio akademski slikar V. Filakovac. 1931. godine Miroslav Friedman, tiskar i trgovac, daruje veliku zbirku papirnatog novca. Iz popisa vidimo, da je Celestin već tada nastojao nabaviti sve što je tiskano u Osijeku ili što se odnosi na Osijek. Veliku je pažnju posvetio sakupljanju cehalija, pečata, grbova, povelja, starih bakroreza i druge kulturno povijesne građe u vezi s povijesti Osijeka i Slavonije. Godine 1899. za muzej je nabavljen i fotoaparat, a iste godine Celestin već nudi na prodaju knjižari Fritsche u Osijeku razglednice s muzejskim eksponatima. Gledajući danas, raznolikost i brojnost pojedinačnih darova koje ovdje nije bilo moguće pobrojiti, zadivljujuća je i privlači posebnu pozornost. Veliki dio najprivlačnije građe, nabavljen je od pojedinaca ali i od pojedinih sakupljača- kolekcionara te preko Arheološkog kluba Mursa kojem je Celestin bio predsjednik. Mnogobrojnim pojedinačnim darovima, svakako je pridonijela i Celestinova stalna prisutnost u dnevnome tisku u kojem je kontinuirano izvještavao javnost imenima darovatelja, educirao i poticao na darivanja. Potaknut nekim darovima, otkupima i arheološkim iskopavanjima pisao je u dnevnome tisku o pojedinim povijesnim temama na jednostavan i razumljiv način (Arkeološke iskopine u Osijeku ; Egipatski kamen u osječkom muzeju ; Najstariji kulturni stepeni Osijeka i okolice ; Iz lončarskoga ceha ; Obrtnički cehovi u Osijeku ; Kovanje hrvatskog autonomnog novca ; Parnica protiv Anici Pauković, seljakinji i vještici iz Čepina). Aktivno je surađivao s kolekcionarima, osobito s Nuberom s kojim je izgradio prijateljski odnos zasnovan na uzajamnom povjerenju, što je i rezultiralo brojnim donacijama. Karlo Franjo Nuber, Dragutin Nuber, odnosno Fehim Kadrija, često je mijenjao imena. Bio je kolekcionar i donator snažne osobnosti, katkad kontroverzan, kojem se Celestin prilagođavao, uvijek u interesu Muzeja. Zabilježene su poneke zanimljivosti, pa čak i anegdote koje su obilježile njihovu dugogodišnju suradnju. S ostalim kolekcionarima i pojedinim članovima Arheološkog kluba Mursa, suradnja je znala biti kompleksnija kada se zasnivala na osobnim, umjesto muzejskim interesima, što je podrazumijevalo ulaganje dodatne energije te odlučnost u donošenju odluka. U sukobima s pojedinim članovima Murse, obraćao se za savjet zagrebačkim kolegama, Brunšmidu i Hofilleru koji su ga ohrabrivali kako bi ustrajao u obrani muzejskih interesa. U jednom od dopisa koje potpisuje Viktor Hoffiller, navodi: …“ Primio sam Vaše c. pismo od prekjučer i žao mi je da imate neprilike. Vama ne može nitko poreći, da ste se u teškim vremenima upravo nadčovječjim naporima borili za taj muzej, i da se Vama imade zahvaliti, što je muzej još sačuvan. Moje je mišljenje, da Vi ne smijete pustiti muzej iz svojih ruku, jer kada ga Vi pustite, nastati će rasulo, ako se ne bude našla osoba, koja će imati toliko savijesti, da će za doličan honorar dati dobar posao. Društvo “Mursa“ je privatno društvo, koje može muzej podupirati, ali se i Vi i grad morate odupirati tome, da se društvo miješa u upravu muzeja“. Za razliku od toliko spominjanog donatora K. F. Nubera, o njegovom velikom suparniku kontroverznom numizmatičaru, ing. Maxu Zuckeru, graditelju zgrade bivše osječke kraljevske velike gimnazije i donjogradske pučke škole manje se zna. Nuber i Zucker bili su u stalnim, burnim i višegodišnjim sukobima, koji su najčešće bili javni i u koje je neposredno bio uključen i Celestin. Povod sukobu, bila je Zuckerova zbirka, koju je namjeravao prenijeti u Krems. Zucker je do kraja života, uskraćivao Muzeju mogućnost da dođe u posjed njegove zbirke, bilo darom ili kupnjom. Zato je 1899. godine u zahtjevu upućenom Gradskom poglavarstvu, sugerirana je zapljena Zuckerove zbirke, jer se sastojala od vrijednih numizmata i arheoloških predmeta sakupljanih s područja Osijeka. Nakon ovoga zahtjeva, Zucker je odlučio darovati zbirku prijatelju Delimaniću, umjesto muzeju (u kavani Central, uz svjedoke) - “samo zato da izbjegne konfiskaciju” što je izazvalo Celestinove burne reakcije, o čemu svjedoči prepiska s Brunšmidom. Nakon Zuckerove smrti u Opatiji 1903. godine, odredbom Gradskog poglavarstva, Muzej preuzima zbirku pokojnoga Zuckera, - pod nazivom Zbirka Zucker a koju daruje umirovljeni časnik Dellimanich. Inače, ovog kontroverznog zaljubljenika u novac rimske Murse, prate i nezaboravne episode - obrana časti pištoljima u dvodoju na dravskoj obali nakon sukoba s odvjetnikom dr Hugom Spitzerom. Celestin je 1934. godine ulagao velike napore u spašavanju važnog numizmatičkog nalaza – blaga zakopanog u keramičkom loncu, koje je slučajno otkriveno prilikom kopanja rupa za sadnju drvoreda u Zagrebačkoj ulici u Gornjem gradu. Nalaz se sastojao od srebrnih talira iz 16. stoljeća, od kojih se za muzej uspjelo sačuvati tek manji dio (41), a “ostali su javno prodavani u Donjem gradu po dvanaest dinara komad“. Promatrajući muzejsku djelatnost Vjekoslava Celestina, može se reći da je bio snažna ličnost čije su inovativne ideje zacrtale djelokrug rada generacijama osječkih kustosa, odredile vrste pitanja koje je vrijedilo postavljati i uputile na metodologije utemeljene na europskim standardima koje je ovdje trebalo razviti. U takovim nastojanjima obraćao se domaćim, ali još više muzejima unutar monarhije za savjete o načinima vođenja muzejskih evidencija, pohrani muzejske građe, vrstama specijaliziranih ormara za izlaganje, čišćenju i restauriraju predmeti, i td. Jasno se to očitovalo i u njegovom konceptu sabiranja i popunjavanja zbirki, o kojem 1895. godine izvješćuje gradsko poglavarstvo. Riječ je o napuštanju dotadašnje prakse sabiranja građe bez podataka o porijeklu, odnosno arheoloških predmeta o mjestu nalaza. Iz ovoga zaključujemo, kako je u Slavoniji malo ljudi za koje se bez dvoumljenja može reći, da su poput Celestina svojim djelovanjem promijenili obrasce sakupljačke prakse. Naime, on je krajem 19. stoljeća poveo skupinu članova muzejskog odbora i donatora rodoljuba u stvaranje koncepta koji je ubrzo prepoznat kao novi koncept osječkoga muzeja. Njegovo inzistiranje na izgradnji jasnih konceptualnih i metodoloških okvira pri sabiranju i interpretaciji muzejske građe proširilo je horizonte struke i učvrstilo je kao znanost. U Osijeku, u raspravama o tome što je povijest, arheologija, numizmatika i što možemo dokučiti o gradu u prošlosti, Celestin je uvijek bio dominantna pojava. Tadašnja muzejska praksa bila je pretjerano zaokupljena stvaranjem kolekcija, klasifikacijom arheoloških nalaza na temelju proizvoljnih obilježja. Umjesto toga, Celestin je težio iskoristiti ostatke materijalne kulture, građu za proučavanje neodvojivom iz povijesnog konteksta. Svjestan važnosti svakog arheološkog nalaza, prati zbivanja na terenu, osobito na području Donjega grada – prostoru nekadašnje rimske Murse, uporno upozoravajući na mogućnosti pronalaska arheoloških predmeta. Prikuplja prapovijesne i rimske nalaze pri izgradnji vojarni, pri radovima u krugu Bolnice i Tvornice koža, u Sarajevskoj ulici i drugdje. U jednome dopisu obraća se poglavarstvu, zahtijevima o zabrani kopanja u blizini Kalvarije, dok god se ne oformi arheološko društvo, koje bi istražilo teren. Godine 1897. poduzima istraživanje dijela neolitičkog naselja sopotske kulture na Hermanovom vinogradu, današnjoj Filipovici u Osijeku, a nalaze iste godine objavljuje u Vjesniku Hrvatskog arheološkog društva. Iako je brojnost rimskih kamenih spomenika za Celestinova života porastao na više od tri stotine, nije uspio ostvariti planove o osnutku lapidariju - stalnom prostoru za njihovu pohranu i izlaganje. Mnogobrojni kameni spomenici godinama su stajali u dvorišnom prostoru Kraljevske realke a kad su tamo postali suvišnim, prebačeni su u Novi grad u staru školsku zgradu (danas Osnovna škola Frana Krste Frankopana) odakle su 1946. godine preneseni u dvorišni dio današnje muzejske zgrade u Tvrđi. Nastojao je objaviti što više građe otkrivene na terenu i pohranjene u Muzeju. Objavljivao je članke u brojnim arheološkim i drugim stručnim časopisima, najviše u Vjesniku hrvatskog arheološkog društava i Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Također je omogućavao i drugim stručnjacima uvid u muzejsku građu. Zahvaljujući njemu mnogi strani stručnjaci istražuju naš materijal, te posjećuju Muzej. U članku, Iz muzeja grada Osijeka, posvećenog 50. obljetnici osnutka muzeja, Celestin donosi popis znanstvenika koji su obrađivali građu i u kojim je djelima publicirana (Josip Brunšmid – Colonia Aelia Mursa ; Bojničić ; Laszlo Retky – Ugarska numizmatika ; Ćiro Truhelka – Slavonski banovci ; Paul Reinecke ; H. Liebl ; Karl Stockert – Münzen Dalmatiens ; Makencie ; Gordon Chide i Dany Friede ; Milan Rešetar ; ). Istaknuto je, kako je već od osnutka Muzeja, pitanje nedostatka prostora i njegovog stalnog smještaja bilo ključno pitanje. U sljedećim godinama, to će Celestinu svakako biti dominantan problem koji će iz godine u godinu, biti sve teži, budući su mnogobrojne selidbe naštetile građi i činile je nedostupnom oku posjetitelja. Muzej se kontinuirao selio u neprikladne prostore koji su služili različitim namjenama - školama, javnim ustanovama, samostanima. Muzej nije imao prilike postati samostalnom ustanovom. Šokantna je spoznaja da se muzej do prijelomne 1933. godine selio četrnaest puta. Četrnaest muzejskih selidbi, ujedno su i kronika Celestinovog mukotrpnog, životnog puta. Naime, tek je 1933. godine za muzej osigurano desetak izložbenih prostorija na drugome katu na Mažuranovićevom vijencu br. 2., koje su značile ispunjenje Celestinova sna i okrunjenje njegovih dugogodišnjih nastojanja. Naime, 0dmah po osnutku, muzejska je zbirka samo nakratko bila pohranjena u Vijećnici. U jednome od rukopisa, Celestin navodi se da je muzej smješten u Gradskoj kući i u prostoriji u kojoj je bio smješten građevni ured sobe br. 13. Ne postoje podaci koji bi govorili da je zbirka bila dostupna oku posjetitelja. Smještaj građe u Vijećnici, Celestin ovako opisuje:…“Kad sam god. 1886. došao u Osijek, poveo me jednom zgodom sada već pokojni Ferdo Ž. Miler sa sobom u takozvani gradski muzej, kojemu je on tada bio kustosom. Taj muzej bio je smješten u jednoj sobi u gradskoj kući. Već se tada opažalo, da to tamo ne može ostati. Poslije se gradila zgrada za mušku realnu gimnaziju. Tamo su za muzej opredijelili jednu dvoranu i jednu sobicu sa zatvorenim hodnikom. Miler je uistinu puno radio, ali se čini, da je počeo popuštati, kad je vidio, da će doskora doći u Zagreb“. Zbog nedostatka prostora 1888. godine Muzej se seli u novosagrađenu zgradu Kraljevske gimnazije (Bolleova građevina, danas Ekonomska škola). Godine 1893. Celestin je imenovan kustosom, a Muzej je smješten u zgradi Kr. velike realke u Tvrđi (danas zgrada Matematičke gimnazije). Godine 1894. obavljena je i zvanična primopredaja zbirke koja je uslijed selidbe u potpunosti bila izmiješana. Celestin navodi:… “Čuvši u kakvom se stanju zbirke nalaze, nijesam htio primiti ključeve muzeja, nego sam tražio, da mi se muzej zapisnički preda. Tadanji načelnik g. Rotter delegirao je za taj posao gradskoga nadinžinira g. Kralja. Kad smo unišli u prostorije imali smo što vidjeti. Nije bilo nikakva popisa, a nije bilo moguće ni sumarno sastaviti kakav – takav popis, već primiti onako, kako smo našli…“. Iz zgrade Velike realne gimnazije Muzej je preseljen 1895. godine u novi prostor – šest prostorija na katu gornjogradske Pučke škole (danas zgrada Filozofskog fakulteta u Ulici L. Jägera) u kojem je zabilježena znatna posjećenost muzeju (nedjeljom 10 – 12 sati). Godine 1914. s Prvim svjetskim ratom, u muzejski prostor smješten je Crveni križ, a muzejske su zbirke morale biti premještene u podrumske prostorije. Uskoro je iz podrumskih prostorija muzej bio prisiljen preseliti se u Tvrđu u zgradu “Inžinirskog ureda“ (jednoj prostoriji na prvom katu). Ubrzo, i iz ove prostorije na prvom katu, preseljen je u prizemlje iste zgrade. U selidbenom nizu uslijedila je nova lokacija - franjevački samostan u Tvrđi. Građa je smještena u dvoranu u kojoj je od vlage stradao znatan dio muzejske građe. U iznalaženju rješenja, odlučeno je zbirke razdvojiti i smjestiti na različite lokacije – numizmatiku u Kuhačevoj ulici u zgradi današnjeg Konzervatorskog odjela (Državna uprava za zaštitu kulturnih dobara) a arheologiju u novoj i staroj osnovnoj školi u Novome gradu. Uskoro je iz ovih prostora arheologija opet preseljena u staru djevojačku školu. Najveći zastoj u razvoju muzeja dogodio se za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. Celestinov izvještaj iz 1922. iskazuje znakove ogorčenosti zbog čestih muzejskih selidba, kada 1925. predlaže da bi muzej trebalo rasformirati a građu predati zagrebačkom Arheološkom muzeju. Ipak, Celestin ne posustaje, uskoro obnavlja stare veze sa stranim stručnjacima te obavlja nadzor prilikom rušenja tvrđavskih bedema. Ostvaruje 1931. godine važne otkupe osječkih tiskovina, plakata, novina, kalendara iz zbirke osječkog bibliografa i bibliofila Oskara Frimla Antunovića i zbirke Radoslava Franjetića koja je sadržavala brojne knjige i mape staroga Osijeka i okolice. U ovome vremeplovu ili muzejskoj kronici do prijelomne 1933. godine, među svim Scilama i Haribdama, oslikava se Celestinov životni put koji je u najvećoj mjeri pridonio rađanju ustanove i rastu njezina ugleda. Naime, 1933. godine Celestin pokreće inicijativu s članovima društva “Mursa“ za uređenjem stalnog izložbenog postava u deset prostorija na Mažuranićevom vijencu br. 2.. Iste godine, uz stalni postav, muzej posjećuje međunarodna znanstvena ekspedicija od tridesetak najpoznatijih arheologa raznih europskih zemalja, koji proučavalju rimsku materijalnu ostavštinu podunavskog limesa ( Dyggve, Berns, Alföldy, Vogt i drugi) a organizirali su je Arheološki institut u Frankfurtu na Majni. Bio je to, ne samo za muzej već i za grad Osijek veliki, nesvakidašnji događaj, povodom kojega je na kolodvoru upriličen svečani doček. Iscrpno opisan u dnevnome tisku (“Naučna ekspedicija arheologa u Osijeku“, Hrvatski list, 27. 9. 1933., str. 3), događaj je doživljen kao veliko priznanje „učenjaka osječkome muzeju“. Navodi se, među ostalima, da su goste riječima dobrodošlice na njemačkom jeziku - dočekali gradonačelnik Hengl, potom Hoffiller, ravnatelj Narodnog muzeja te Brlić, tajnik Arheološkog kluba Mursa. Goste su kroz stalni postav koji je zauzimao cijeli kat u zgradi na Mažuranićevom vijencu, proveli Celestin i njegov zagrebački kolega Hoffiller. Veliko zanimanje pokazali su, među ostalim za neolitičke, bakrenodobne i brončanodobne nalaze otkrivene u Osijeku i okolici te antičke spomenike. Iskazano je veliko divljenje i za numizmatiku, koja je “ zauzimala cijeli jedan odjel muzeja“. Ocijenjeno je, “da je organizacija muzeja uzorna, a razdioba materijala izvršena vrlo pregledno i po određenom sistemu, pa je sve ovo zadivilo goste“. Dio zainteresiranih, odvezao se pod vodstvom ing. Franjetića u Donji grad, koji im je protumačio “na terenu situacijsku skicu stare Murse i pokazao nekoliko neolitičkih kolonija u Donjem gradu kraj Drave“. U popodnevnim satima organiziran je u “hotelu Central svečani banket“ s 50 uzvanika, a priredio ga je gradonačelnik Hengl. Uzvanike je imao čast pozdraviti, profesor Celestin, koji je veliko priznanje odao gradonačelniku Henglu. U ime gostiju, domaćinima se zahvalio dr. Vogt iz Švicarske, izrazio zadovoljstvo bogatstvom osječkoga muzeja te čestitao gradu Osijeku i prof. Celestinu, koji su uredili muzej, “kakvim bi se mogli podičiti i mnogo veći gradovi“. Nakon posjete, uslijedila su darivanja, vrijednim publikacijama (Germania Romana i Rimske starine Aquinkuma) koje upućuju arheolozi, prof. Gerbhardt Bersu iz Frankfurta i dr. Balint Kursinszky iz Budimpešte. U novouređenom prostoru, kasnije su organizirane i povremene izložbe, među kojima je zapažena - Zlato u zbirkama Gradskog muzeja, otvorena u ožujku 1934. godine. Izložba postavljena “u dvorani br. 5, za posjetitelje otvorena od 10 do 12 sati te od 3 do 5 poslije podne s ulazninom po osobi 2 dinara, đake 1 dinar, za članove “Mursa“ dobrovoljni prilog“. Godine 1927., u poodmakloj dobi, u 65 godini, na prijedlog župana osječke oblasti, Celestin je odlikovan kraljevskim odličjem, za uspješno četrdesetgodišnje službovanje „koje odgovara njegovu položaju i njegovim zaslugama na polju nastavničkoga, kulturnoga i književnoga rada“. Kao odličan poznavatelj osječkih i slavonskih starina, imenovan je 1911. konzervatorom Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje spomenika kulture u Slavoniji na kojem ostaje do 1920. Godine. Bio je i članom Braće Hrvatskoga Zmaja, sa zmajskim imenom Zmaj de Bobovica. U Hrvatskom državnom arhivu iz pohranjene građe Braće hrvatskog Zmaja (fond personalije) doznajemo o intenzivnom dopisivanju s Emilom Laszowskim, Velikim meštrom Braće hrvatskog Zmaja. Profesor Celestin, bio je i strastveni zaljubljenik prirodnih ljepota. Idilične slike zagorske sredine iz ranoga djetinjstva, obogaćene dječačkom maštom o slavnoj zagorskoj prošlosti i spomenicima, duboko će se urezati u njegovu mladenačku dušu i utjecati na njegov kasniji životni put. Često se s radošću pomiješanom blagom sjetom znao navraćati na to vrijeme, s ponosom ističući - ... rodio sam se u Ivancu pod Gorom u Hrvatskoj. Kuća u kojoj sam se rodio, leži nekako ispod gore, na čijem vrhuncu su se prije vidjele neke pećine, za koje narod priča da su to ukleti svatovi, kako ih je August Šenoa opjevao.. U Osijeku, potaknut čudesnom ljepotom papučkoga gorja jedan je od incijatora i članova osnivačkog odbora Planinarskog društva Bršljan. Tajnik je društva Bršljan od njegovog osnuta 189999999 godine. U Državnom arhivu u Osijeku pohranjeni su Zapisnici PD Bršljan Bibliografija njegovih radova iznosi oko 50 jedinica, koje se odnose na numizmatiku – antičku i nacionalnu srednjovjekovnu, prapovijesnu i antičku arheologiju, epigrafiku, klasičnu književnost, povijest Osijeka i Slavonije, na noviju svjetsku povijest, pedagogiju i ocjene značajnijih djela. Najvažniji su: Novac Djordja Stracimira (1896.) ; Nalazak zlatnih novaca u Osijeku (1897.) ; Slavonski banovci (1898.) ; Opis nekih bosanskih novaca (1898.) ; Rimski medaljoni iz osječkog muzeja (1900.) ; Parnica proti Anici Pauković, seljakinji i vještici iz Čepina (1900.) ; Rimske svjetiljke (1901.) ; Ime Osijek (1902.) ; Epigrafski prilozi iz Murse (1902.) ; Grčki i rimski kolonijalni novci nađeni u Osijeku (1903.) ; Iz lončarskg ceha (1907.) ; Die Türkische Brücke bei Esseg (1909.) ; Obrtnički cehovi u Osijeku (1927.) ; Kovanje hrvatskog autonomnog novca (1928.) ; No njegovo najznačajnije i najopsežnije djelo je katalog numizmatičke zbirke grada Osijeka, koji na žalost nije dovršio, no koji i danas predstavlja okosnicu daljnjeg rada na tome polju. Njegovi biografi, opisuju ga kao stručnjaka raznolikih profila, filologa, arheologa, numizmatičara, muzeologa. Razumljivo je, da je pofesor Celestin bio članom raznih znanstvenih ustanova, jer je svojim dubokim znanjem mogao doprinijeti općoj kulturnoj zadaći naših prostora. Svi pisci Celestinovih životopisa, u svojim su tekstvovima isticali njegov pedagoški rad, samo njemu svojstvenu elokventnost i ljudske vrline kojima je stekao naklonost mnogih koji su imali priliku s njime surađivati, kao i o njegovoj skromnosti, druželjubivost, pristupačnosti i posvećenosti obitelji (s kojom je živio na Gajevom trgu br. 9). Njegova supruga Gabriela rođena Knobloch, potječe iz poznate osječke obitelji iz koje je dio ostavštine danas pohranjen u Odjelu umjetničkog obrta Muzeja Slavonije. Imali su petero djece - sinove Milivoja, top. potpukovnika, Vladimira, inž. potpukovnika te kćeri Miru, činovnicu, Jelu, učiteljica i Vera, suprugu poznatoga dr. T. Gazlina, liječnika u Slatini. Imajući pred očima profesora Celestina , jednu karakterističnu i osebujnu pojavu, sraslu tijekom pedeset godina neprekidna boravka i rada u Osijeku s vanjskim likom, a i s unutarnjim bićem grada, pitamo se - kakav je zapravo bio taj, nadasve zanimljvi čovjek. Jer, bit će malo koga u Osijeku, koji nije poznavao tu časnu, ali ponešto pognutu staračku pojavu, kako odmjereno polaganim, staračkim korakom u stanovito doba dana uvijek istim ulicama, istim smjerom ide u Gradski muzej. Kao takav, on se svima nama dobro usjekao u pamet i mi ga nećemo zaboraviti. No on nije uvijek bio takav. Mi učenici bivše osječke Velike gimnazije iz osamdesetih godina 19. stoljeća, pamtimo ga i drugačijega – prisjeća se njegov učenik i kasniji kolega profesor Pascher. U jesen godine 1886. pojavio se najednom na hodnicima uz nama već poznata lica: ravnatelja Mate Grškovića, te profesora Antuna Hržića, Ivana Rabara, Antuna Laske i drugih jedan posve mladi visoki, vitki mladić crne kose, crnih brkova, umna oka, s prijaznim, ponešto skeptičkim smiješkom dobroćudne ironije na licu: bio je to pridošli profesor Vjekoslav Celestin. Našem sedmom razredu, nije predavao – navodi Pascer. No jednom u odsutnosti našeg profesora njemačkog jezika Antuna Hržića – otvore se na početku sata vrata razreda i u razred uđe – profesor Celestin. Mi đaci po starom školskom običaju ustajemo sa svojih sjedala, pozdravljajući tako nastavnika, na dani znak opet posijednemo. Kakav li je taj novi profesor ; hoće li on vladati s nama, ili mi s njime, tim više, što je bio tek nekoliko godina stariji od nas. Čitali smo toga sata neku njemačku epsku pjesmu, a profesor Celestin, klasičan filolog, pri tumačenju pročitanoga skrene razgovor na grčku i rimsku epiku, na Homera, pa na Vergilija, kod kojega se duže zadrži. I za malo časaka od nas svojim opsežnim znanjem, svojim prijaznim, zanimljivim, rječitim nizom razgovora potpuno osvoji. Otvorio nam je nove poglede na grčku i rimsku epiku. Poimence nam je Vergilija prikazao u sasvim novom svjetlu: da on nije uvijek, kao u novije doba, smatran samo za nasljedavača božanskoga Homera, nego da ga je srednji vijek kao epskog pjesnika cijenio i uzdizao i iznad samoga Homera, nalazeći u njemu mnoge proročanske elemente, što više i neko naslućivanje kršćanstva, kojega Vergilije nije ni doživio. Da je uspomena na tu negdašnju veličinu i slavu Vergilijevu te na njegovu vidovitost, ostavila svoje tragove i na našem narodu, jer da naziv čarobnoga, tajanstvenog, vilinjega „Vrzina kola“ krije u sebi uspomenu na ime Vergilius. Tako je eto mladi profesor Celestin, nas ponosne sedmoškolce, gotovo najstaruje učnike, a već radi toga uvijek spremne na opoziciju, osobito prema mladim nastavnicima, bez ikakve sile, bez upotrebe ikakvih disciplinskih mjera, jedino svojom spremom, svojom superiornom obrazovanošću, svojim mirnim i otmjenim nastupom upravo razoružao i svojim za nas novim pogledima na pojave književnosti za se pridobio. A takav čovjek svestrane znanstvene obrazovanosti, kakova sa danas, u doba specijaliziranja na struke i stručice teško može zamisliti. A takav čovjek svestrane znanstvene obrazovanosti, bio je profesor Celestin. On nije bio, a nije ni htio biti samo stručnjak, samo klasičan filolog, nego je išao za što mnogostranijom obrazovanošću, povodeći se za idealom humanizma i renesanse. Kao što je ideal humanizma i renesanse bio, biti svestran, biti potpun čovjek – tako je i za tim išao i u granicama svoga djelovanja sa uspjehom profesor Celestin. Samo s toga glegišta može se shvatiti njegova neobična mnogostaranost, njegovo uspješno nastojanje da osim svoga materinjeg jezika, i klasičnih jezika - svoje struke – svlada još i njemački, francuski i engleski do zamjerna savršenstva, a pod stare dane upoznao se i sa japanskim jezikom. Samo tako se može razumjeti njegov živi interes i njegove uspješne studije na polju arheologije i numizmatike. Samo za jedan jezik nije imao nikakva interesa, štoviše, proricao mu je pravo opstanka, a to je esperanto. Jednom mi je u razgovoru razlagao, da ne mpože razumjeti, kako se može trošiti vrijeme i trud oko jednoga novoga svjetskoga jezika bez ikakvih tradicija, kad postoji jedan jezik sa sjajnom tradicijom, a ima sve uvjete sa bude svjetski jezik, još nije ničiji, pa bi baš zato mogao biti svačiji a to je latinski jezik. Samo bi ga trebalo malo ujednostaviti i tako približiti shvaćanju ljudi. Eto takav je bio naš Senior nas srednjoškolskih nastavnika u Osijeku, profesor Celestin, kakvim smo ga barem spoznali mi, koji smo imali sreću poznavati ga i pratiti njegov rad u njegovim mladim i muževnim najplodnijim godinama. I samo taj mnogostrani njegov interes za sve grane znanosti davala mu je u posljednjim njegovim godinama, mjesecima i danima staračke velike iscrpljenosti i iznemoglosti snagu da radi polju znanosti gotovo do zadnjeg časa života, i kao pravi idealist, ne možda za onaj svoj vanredno skromni honorar, nego iz ljubavi prema znanosti, iz ljubavi prema Gradskom muzeju, koji je on, kao treći njegov kustos, primio 1893. No nikad se svojim mnogostranim i temeljitim znanjem nije razmetao ; dapače bio je prilično zatvoren i gotovo nepovjerljiv. Tek kad bi čovjek došao s njim u bliži kontakt, izašlo bi na vidjelo njegovo opsežno znanje. Moglo bi ga se porediti sa zatvorenom škrinjom skromne vanjštine, s punim dragocjenih stvari, koje bi tek onaj opazio, kome bi uspjelo da otvori dobro zaključana vrata. Bila mu svijetla uspomena. Dr. sc. Hermine Göricke-Lukić

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arheologija



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
293-0000000-0853 - Numizmatička topografija Hrvatske (Tomislav Bilić, )

Ustanove
Arheološki muzej u Zagrebu

Profili:

Avatar Url Herminhe Göricke-Lukić (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Göricke-Lukić, Hermine
Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova, Osijek: Muzej Slavonije, 2012 (zbornik)
Göricke-Lukić, H. (2012) Vjekoslav Celestin : kustos osječkog Muzeja : 1893.-1936. : zbornik radova. Osijek, Muzej Slavonije.
@book{book, author = {G\"{o}ricke-Luki\'{c}, H.}, year = {2012}, pages = {250}, keywords = {Vjekoslav Celestin, Slavonian Museum Osijek, archaeology, numismatics}, isbn = {978-953-6191-53-6}, title = {Vjekoslav Celestin : curator of the Osijek Museum : 1893.-1936. : collection of papers}, keyword = {Vjekoslav Celestin, Slavonian Museum Osijek, archaeology, numismatics}, publisher = {Muzej Slavonije}, publisherplace = {Osijek} }