hrvatski

Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća

U knjizi Hrvatska književnost u BiH u drugoj polovici 19. st. i početkom 20. st. (knjiga 8), priređivač je predstavio dvadeset i četiri spisatelja među kojima nema ni jednog „većeg književnog imena“, ali, oni su svojim djelom, kao „dokumentom kaotična vremena“ pokazali društvenu stvarnost, posebno duhovnu razinu i kulturne potrebe hrvatskog naroda u BiH u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, koji je bez obzira na teške društveno-političke prilike toga doba, postajao sebesvjestan i odlučan za promjenu svog položaja. Priređivač ujednačeno i na metodološki prikladan način ukazuje da književno, znanstveno, spisateljsko, vjersko-poučno, prosvjetno i uopće kulturno djelovanje svakog pojedinca iz ove skupine čini i u nacionalnom i u kulturnom smislu osobit mozaik prepoznatljiv po svom eklekticizmu, kada se odreda nacionalno svjesni intelektualci povode različitim obrascima i s različitih strana, različitim metodama i stilovima, pridonoseći nacionalnom i kulturnom napretku. Bez obzira na njihove skromne prinose, kad se nađu u jednom ovakvom izboru, vidimo svu „veličinu malenih“ barčevski kazano, zaključuje on svoju sintezu govoreći kako je rad svakog ovog pojedinca potreban, upravo nezaobilazan za cjelovit povijesni prikaz hrvatske kulture u BiH polovicom 19. i početkom 20. stoljeća. Navodi također u kontekstu tih zbivanja i pokretanje nekih društava i kulturnih ustanova koje su imale osobitu važnost u tom vremenu i predstavljale istinski napredak. Dakako, svi ti pomaci stasavaju na djelu hrvatskih preporoditelja – iliraca Ivana Franje Jukića, Grge Martića, Martina Nedića, Ante Kneževića, Marijana Šunjića i drugih velikana tog doba. Oni su zasijali sjeme nacionalnog buđenja, slobodarstva, njegovanja svoga jezika, vjere i kulture i svojim književnim djelima i časopisima (npr. „Bosanski prijatelj“), a kasnije i novinama (npr. „Hercegovački bosiljak“, „Glas Hercegovca“, „Osvit“ koje se javljaju u Mostaru) navijestili novo doba. Na takvoj osnovi nastaju djela tih zaslužnika među kojim neki pišu kronike i zapise o samostanima (Jeronim Vladić), neki putopise (Andrija Jagatić), ima tu i pripovjedačkih prinosa kakvi su Jagode Truhelke, npr. u djelu Zlatni danci, vidimo i esejističke ostvaraje kakve daje Ljudevit Zvorniković, osobita lirska postignuća Eugenije Šah Knapfaro, a nađe se također i memoaristike, kritike, feljtonistike i drugih vrsta. Pomno analizirajući, priređivač dobro zapaža kako ta djela nose ponekad određena i književno- estetska svojstva, premda je u njima, uglavnom, poetska dimenzija zanemarena. U knjizi su prikupljeni biografski, bibliografski i ini podatci, izvori i adekvatna literatura ; pomno se uradio izbor tekstova, obrada pisaca i njihova djela, strukturiranja djela i njihova vrijednosna prosudba.

hrvatska književnost; BiH; proza; esej; memoari; kritika; feljtoni; 19. stoljeće; 20. stoljeće

nije evidentirano