hrvatski

Krležijanski lik umjetnika od Slamniga do Mihalića

Polazeći od Krležinih načelnih stajališta o naravi i ulozi umjetnosti, u tekstu se uspoređuju njegova dva reprezentativna dramska lika umjetnika (naslovni lik Michelangela Buonarrotija i Leone u Gospodi Glembajevima) sa šest srodnih protagonista u dramama mlađih hrvatskih autora (M. Matković, S. Mihalić, I. Slamnig, A. Šoljan i N. Fabrio), nastalima na izmaku kasnoga modernizma (1964.-1973.). U obzir se uzima i razlika između Krležinih vlastitih stajališta te javne predodžbe o njemu tijekom 1950-ih i 1960-ih, kad je oko njega stvoren svojevrstan „kult“ (S. Lasić), koji je u pojedinim pripadnicima mlađih naraštaja izazivao otpor i dijelom pridonio izostanku njihove i Krležine komunikacije i suradnje. Aktantska analiza likova umjetnika u šest kasnijih drama pokazuje da bi se oni, i neovisno o tomu, mogli promatrati kao izravni ili neizravni nasljednici krležijanskog lika umjetnika, ali i cjelokupne romantičko-modernističke linije koju on slijedi. Ipak, uočene razlike, posebice snažnija sumnja u smisao i mogućnost umjetničkog djelovanja te naglašeniji ironičan i komičan ton u kasnijim dramama ukazuju i na stanovit odmak od krležijanskog/modernističkog i nagovješćuju postmodernističko poimanje uloge i značenja umjetnika, koje će relativizirati i ironizirati njegova obilježja osobitosti i izvornosti.

lik umjetnika; drama; aktantska analiza; modenizam; postmodernizam

nije evidentirano