hrvatski

Nove vrste u Jadranu

Početkom 2006. dubrovački laboratoriji splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo postali su, nakon skoro 60 godina organiziranog istraživačkog rada u biološkoj oceanografiji, Institut za more i priobalje, koji je danas znanstvena sastavnica Sveučilišta u Dubrovniku. U Institutu je najveći znanstveno-istraživački tim zooplanktonologa na istočnoj obali Jadrana. Institut ima dugu tradiciju proučavanja planktonskih organizama. Planktonti nemaju sposobnost aktivnog kretanja već ih pasivno nose morske struje. Posebno su prilagođeni na pelagički način života, a najvažnija prilagodba na lebdenje jest smanjenje apsolutne veličine tijela, u smislu porasta odnosa površine nasuprot volumenu. Otpor tonjenju postignuto je i raznim tjelesnim nastavcima, kao što su hijaline kožice, trnje, sete i dr., pri čemu se oblik stanice i tijela udaljuje od kuglastog koji je najmanje pogodan za lebdenje. Lakše lebdenje osiguravaju kapljice ulja, masti, plinova i sluzi koji su uobičajeni proizvodi metabolizma, a sadrže specifično lagane ione. Svaka znanstvena ustanova koja se bavi istraživanjem mora treba imati brod za terenska istraživanja i opremu pomoću koje znanstvenici prikupljaju uzorke. Istraživanja planktona vrše se planktonskim mrežama koje filtriraju žive organizme u vodenom stupcu (sl. 1). Za proučavanje sastava zooplanktona koriste mreže s veličinom okaca do 500 mikrometra koje propuštaju sve organizme manje od te veličine. Za istraživanje manjih stanica (npr. fitoplanktona) koja prolaze kroz okca najfinijih planktonskih mreža, kao i mikrozooplanktona, uzimaju se uzorci morske vode sa željnih dubina pomoću posebnih crpaca (sl. 2). Primjenom suvremenih terenskih i laboratorijskih metoda istraživanja, uključujući metode molekularne biologije, znanstvenici u Institutu su u nekoliko posljednjih godina otkrili za znanost dvije nove vrste morskih organizama. Prva među njima jest vrsta repnjaka (Appendicularia). Repnjaci su skupina isključivo planktonskih plaštenjaka (Tunicata), a odlikuje ih veliki broj jedinstvenih osobina: hranjenje pomoću kućice – strukture jedinstvene u životnjskom svijetu. Jedini među plaštenjacima zadržavaju svitak cijeloga života, posjeduju najmanji poznati genom među višestaničarima te u povoljnim uvjetima imaju izrazito kratak životni ciklus. Dužina im je od oko 1 mm do nekoliko centimetara, a hrane se filtriranjem mora pomoću kućice koju luče epitelne stanice na površni trupa (oikoblasti). Na filterima kućice se zadržavaju najsitniji planktonski organizmi te čestice detritusa u koncentraciji od oko 1000 puta većoj nego u okolnom moru. Mišićavi rep životinje ritmičnim pokretima preko filtera omogućuje strujanje mora. Filtere mukozne kućice nakon nekog vremena začepe veće čestice, nakon čega ih životinja odbacuje i izgrađuje novu kućicu, i to od 2 do čak 40 puta dnevno. Odbačene kućice repnjaka zajedno s organskom tvari zarobljenom u njihovim filterima predstavljaju poseban tip morskog snijega te su važan izvor ugljika u dubljim slojevima mora. Nova vrsta repnjaka pod nazivom Fritillaria ragusina (lat. ragusina - dubrovačka, sl. 3) je opisana iz mrežnih uzoraka zooplanktona sakupljenih u veljači 2008. u otvorenim vodama južnog Jadrana. Javlja se isključivo na otvorenom moru, a može se pronaći u sloju od površine do dubine 300 m, ali je najabundantnija u sloju od površine do 50 m. Vrsta F. ragusina je jedna od najmanjih poznatih repnjaka. Dužina repa ne prelazi 1 mm, dok je najveća zabilježena širina repa oko 0, 2 mm. Zbog svoje male veličine uglavnom prolazi kroz oka standardno korištenih planktonskih mreža. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je tek nedavno otkrivena. Među svjetskim razmjerima repnjaci su najviše proučavani u Mediteranu, a pronalazak nove vrste repnjaka u Jadranu kao dijelu Mediterana ukazuje na naše nedovoljno poznavanje biološke raznolikosti mora. Od 2008. vodstvo Instituta je odlučilo znanstvenu djelatnost proširiti i na bentoske (pridnene) organizme. Jedan od razloga je bio veoma slabo poznavanje tih organizama, poglavito morskih jednostaničnih alga mikroskopske veličine iz skupine dijatomeja (alga kremenjašica) u Jadranskom bazenu. Poseban izazov je bio istražiti dijatomeje na tropskim invazivnim pridnenim makroalgama Caulerpa taxifolia i C. racemosa (sl. 4 i 5). Vrsta C. taxifolia slučajno je dospjela u Mediteran 1984. ispred Monaca nakon čega se počela vrlo brzo širiti. U Jadranu je otkrivena 1994. u podmorju otoka Hvara (Starigradski zaljev) gdje je i danas prisutna. Šireći se, uspjela je prekriti velike površine različitih tipova dna na kojima su do tada rasla bujna naselja različitih vrsta alga te prostrane livade morskih cvjetnica. Vrlo brzo nakon dolaska kaulerpe, na istim se površinama bioraznolikost drastično smanjila. Prvi nalaz C. racemosa u Jadranskom moru zabilježen je na Paklenim otocima u jesen 2000., a danas se najveći broj nalazišta u Hrvatskoj nalazi od Cavtata do otoka Visa. Kaulerpe u mediteranskom području nemaju prirodnog predatora, kao što je u tropskim predjelima vrsta puža iz roda Elysia, što otežava njezino suzbijanje. Na vegetativnom tijelu makroalge C. taxifolia znanstvenici dubrovačkog Instituta za more i priobalje u suradnji sa kolegama iz Poljske, Australije, Francuske i Njemačke, otkrili su novu vrstu dijatomeje koju su znanstveno nazvali Cocconeis caulerpacola (caulerpacola - na kaulerpi, sl. 6). Ta je sićušna alga veličine oko 20 mikrometra (pedeseti dio milimetra), pa je za promatranje građe ljušturice bilo potrebno, uz svjetlosni, koristiti i elektronski mikroskop (sl. 7). Nova vrsta je po prvi put opisana na uzorcima kaulerpe s Hvara, ali je nađena u uzorcima kaulerpa sakupljenim ispred grada Cannes (južna Francuska) te u zaljevu Moreton (istočna obala Australije). Dijatomeja je abundantna na vegetativnom tijelu kaulerpe (talusu), što pokazuje da je C. taxifolia pogodan domaćin unatoč svojoj reputaciji „alge ubojice“. Nova dijatomeja je, također, utvrđena i na talusu C. racemosa, i to u uzorcima s otoka Mljeta i iz okolice Dubrovnika. Glavna značajka kaulerpa jest prisutnost metaboličke tvari kaulerpenina čija je glavna uloga kemijska obrana protiv predatora te kolonizatora poput te novoopisane vrste. Najveća abundancija dijatomeje Cocconeis caulerpacola na kaulerpama bila je u ljeto i jesen, istovremeno kad je i najveća koncentracija kaulerpenina, pa ostaje za ubuduće objasniti koji su to kemijski mehanizmi i specifičnosti koji omogućavaju nesmetan rast i razmnožavanje na kaulerpama. Otkrića tih i drugih vrsta u Jadranu, upućuju nas na potrebu uvažavanja značaja istraživanja bioraznolikosti i problem njezine slabe istraženosti, naročito pri određivanju kriterija za dodjelu znanstvenih projekata te njihovom financiranju. Nadalje, istraživanja hrvatske bioraznolikosti treba svrstati među državne znanstvene prioritete, planski omogućavati i poticati zapošljavanje mladih istraživača bioraznolikosti te poboljšati uvjete za znanstvenoistraživački rad u znanstvenim i visokoobrazovnim ustanovama. I na kraju, ali ne i posljednje, potrebno je izraditi strategiju razvoja znanstvenih istraživanja hrvatske bioraznolikosti nakon provedene analize stanja istraženosti pojedinih komponenti bioraznolikosti i drugih potrebnih analiza.

repnjaci; dijatomeje; nove vrste; Jadransko more

nije evidentirano