hrvatski

U potrazi za izgubljenim slikarstvom. O majstoru Lovru iz Kotora i slikarstvu na prostoru od Dubrovnika do Kotora tijeom druge polovice XV. stoljeća

Knjiga „U potrazi za izgubljenim slikarstvom“ je zbir znanstvenih ogleda posvećenih analizi različitih aspekta umjetničkog opusa kotorsko-dubrovačkog umjetnika Lovre Dobričevića (1419.-1478.) te razvoju bokeljskog i dubrovačkog slikarstva u razdoblju njegove aktivne umjetničke prisutnosti na likovnoj sceni. Kroz deset većih poglavlja kao deset zaokruženih priča autorica iščitava Dobričevićev životni put i stvaralaštvo kao mikropovijesnu cjelinu unutar onodobnog regionalnog povijesnog konteksta Boke kotorske i Dubrovačke Republike. Kako bi osvjetlila njegov život, dotiče se i nekih od važnih, a dosada manje istraženih aspekata starog dalmatinskog i dubrovačkog slikarstva kao što su oblici slikarskih transakcija, priroda slikarskog tržišta, kretanje cijena slikarskih materijala i slikarskih proizvoda te drugih faktora koji su utjecali na cijene unutar slikarske proizvodnje tijekom XV. stoljeća u Dubrovačkoj Republici i Mletačkoj Dalmaciji. Nadalje, zadirući u analizu socijalne povijesti dubrovačkog i bokeljskog slikarstva, autorica pokušava istražiti i utjecaj dubrovačkih humanista, antikvara, plemića, građana i bratovština kao naručitelja slika na onodobno slikarsko stvaralaštvo Dubrovačke Republike i Boke kotorske. S pak druge strane, knjiga se bavi poviješću recepcije Dobričevićevih djela, a koja je važna za razumijevanje višegodišnjeg uzlaznog trenda revaloriziranja njegovog umjetničkog značaja. S tim u vezi autorica posvećuje pažnju ne samo zanimljivim sudbinama nekih od njegovih poznatijih djela izloženih u inozemnim galerijskim zbirkama nego i dvama djelima pripisanim Dobričeviću, slici Uskrsli Krist i kralj Stjepan Tomaš i slici Gospe od Škrpjela, a koja su s vremenom zadobila snažnu simboličku auru osobito čašćenih regionalnih relikvija. Istražujući recepciju Lovrinih djela na inozemnom kolekcionarskom tržištu od kraja XVIII. stoljeća do naših dana konstatira kako je „Lovro Dobričević najprodavaniji bokeljsko-dubrovački slikar starog razdoblja nakon Bukovca na inozemnom tržištu“. Činjenica je da su njegova djela zastupljenija u uglednim privatnim i muzejskim zbirkama svijeta, nego u Dubrovniku i Boki. Jednako tako, činjenica je da su se njegovim djelima (a ne znajući da je riječ o djelima bokeljskog slikara) u svojim zbirkama divili nesretni prestolonasljednik Ferdinand i prelijepa lady Ludlow, žena multimilijardera, vlasnika južnoafričkih rudokopa dijamanata, Juliusa Wernhera. Konačno, zahvaljujući činjenici da se njegova djela nalaze u slavnim muzejima i galerijama, Bokeljski Masolino je imao sreću da su o njima pisali R. Pallucchini, A. Venturi, A. Collasanti i mnogi velikani struke povijesti umjetnosti. Na Dobričevićevo umjetničko oblikovanje i stvaralaštvo (kao i na njegove bokeljske i dubrovačke slikare-suvremenike) su utjecale u jednakoj mjeri poletna aristokratska Dubrovačka Republika i rodna Boka kotorska kao prostori križanja i susretanja različitih kulturnih, političkih i konfesionalnih utjecaja koji su tada obilježavali područja Huma, Bosne, Srbije, Zete i Dalmacije. U cjelini uzevši, slikarstvo Boke u XV. stoljeću, sjajan je poligon za istraživače odraza političkih, ekonomskih i konfesionalnih prilika na likovnu umjetnost. Autorica donosi detaljan pregled dosadašnjih istraživanja fresaka u maloj crkvi u Savini i onih koje se vezuju uz Majstora Mihajla i Lovru Dobričevića, a nalaze se u nekadašnjoj unijatskoj crkvi sv. Bazilja (nekoć posvećenoj Bogorodici) u Stolivu i onoj sv. Mihajla u Kotoru. Posljednjih desetljeća specifični interkonfesionalni ikonografski elementi te sinkretički stilski elementi koji se očituju u fresko ciklusima Gospine crkve u Savini i crkvama sv. Bazilja i sv. Mihajla privukli su kao tema brojne povjesničare i povjesničare umjetnosti s prostora Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Jedno od pitanja koje oni ostavljaju je: je li freske iz Savine naslikao isti autor koji je izradio tridesetak velikih minijatura iz kodeksa kotorskog plemića Buće Mihovilovog Buchia? Riječ je o kodeksu datiranom 1466. godine, a danas se čuva u Biblioteci Marciana u Veneciji. Autorica posvećuje osobitu pažnju stilskoj i ikonografskoj analizi, pokušavajući se približiti imenu minijaturiste. Ako se potvrdi hipoteza da su minijature djela slikara Đurđa Bazilja, pred budućim istaživačima je zadatak definiranja kako njegovog umjetničkog opusa tako i uloge unutar bokeljskog slikarstva druge polovine XV. stoljeća. Autorica predlaže novi umjetnički profil Matka Junčića koji nudi u zamjenu za dosadašnju predodžbu o njemu kao konzervativnom sljedbeniku Majstora Paola. Ona nastoji pokazati kako je Junčić bio likovno ravnopravan partner i suparnik Lovre Dobričevića, kao što i svjedoči arhivska građa. Nažalost, budući da je veoma malo cjelovitih oltarnih kompozicija iz druge polovine XV. stoljeća ostalo sačuvano, istraživanje tipologije dubrovačkih i bokeljskih oltara Dobričevićeva doba je danas u samim začecima. Autorica ukazuje na važnost proučavanja povijesti razvoja liturgije dubrovačkih crkava i tematike crkvenog patronata u drugoj polovini XV. stoljeća, a koje bi moglo pružiti dragocjeni uvid u neke izgubljene dubrovačke oltarne cjeline. U uvodnom poglavlju autorica se pita: „Može li dubrovačko-kotorski Masaccio danas biti zanimljiv širokoj publici u jednakoj mjeri kao Vlaho Bukovac ili Ivo Dulčić?“ Zrelo razdoblje Lovrinog slikarstva je pokazatelj kako je unutar slikarstvu Grada pod Srđem zaživio ranorenesansni kanon istodobno kada i u umjetničkim ostvarenjima toskanskih autora tada djelatnih u Gradu. Dobričevićeva sačuvana djela koja se datiraju između 1456. i 1478. godine pokazuju koju su zavidnu likovnu razinu u tadašnjoj dubrovačkoj ekonomski i kulturno poletnoj sredini mogli postići talentirani lokalni umjetnici. Umjetnik u čijem je opusu južno dalmatinsko razmeđe, iscrtano brazdama ratnih sukoba tijekom XV. stoljeća na geografskoj karti s vremenom dobilo značenje toposa, a sam specifični prostor liminalnosti svoju kulturalnu i vremensku dimenziju, itekako je danas dostojan strukovne i medijske pažnje. Barem u jednakoj mjeri poput spomenutog kolorističkog dvojca koji pronose zastavu našeg južnjačkog modernističkog slikarstva.

Lovro Dobričević; Đurađ Bazilj; Matko Junčić; Giovanni da Luxia; Dubrovačka Republika; Boka kotorska; Navještenje Ludlow; Gospa od Škrpjela; kodeks Bucchia; fresko ciklus u Bogorodičinoj crkvi u Savini

nije evidentirano