hrvatski

Jezik hrvatskih novina u drugoj polovici 20. stoljeća

Uporabe sklonidbenih oblika u novinskim tekstovima, prikazanima u prethodnom poglavlju, pokazuju nejednake, više ili manje nedosljedne uporabe. Dvostruke ili nedosljedne uporabe mogle su biti izazvane i gramatičkom normom, odnosno dvostrukostima oblika koje norma dopušta, ili ima nejasna ili nepraktična pravila. Stoga se ovdje potrebno osvrnuti na oblike u novinskim tekstovima, gramatička pravila i normativna načela. Gramatičke kategorije imenica nejednako su opisane u gramatičkoj normi: razlikuju se metodološkim pristupom i iscrpnošću. Maretićeva gramatika i ne izdvaja zasebnih opisa gramatičkih kategorija imenica, jednim se dijelom te kategorije spominju uz morfološke opise, a jednim dijelom uz sintaktičke opise. BHŽ gramatika i suvremena gramatička norma na morfološkoj razini opisuju imeničke kategorije roda, broja i padeža, s napomenama o pojedinačnim odstupanjima od temeljnih podjela. I kategorija živosti u suvremenoj jezikoslovnoj literaturi opisuje se kao zasebna gramatička kategorija koja potječe još od praslavenskoga razlikovanja živoga i neživoga. Ta je oprjeka usustavljena u jeziku, iako se uvijek ne podudaraju jezična i izvanjezična živost (npr. imenice za biljke), i gramatike ju propisuju kao obilježje muškoga roda u NGA jd. imenica, pridjeva i pridjevnih zamjenica. Uz opis imenica muškoga roda, Maretićeva gramatika ima nekoliko napomena o razlikovanju živoga i neživoga i navodi odstupanja od temeljnoga pravila kad je riječ o pojedinačnim imenicama prenesenoga značenja, ali ne daje pomnija pravila i primjere sukladne suvremenijim uporabama i potrebama novinskoga jezika. Suvremena norma uz imenice muškoga roda izrijekom propisuje razlikovanje imenica kada označuju ljude i životinje (A=G) od imenica koje označuju biljke, stvari, pojave, skupove živih bića (A=N) ; pomnije opisuje pojave sinkretizma A/G jd., dostatne uporabama u novinskim tekstovima, tj. obuhvaća imena prenesenoga značenja koja se u novinama upotrebljavaju. Ta se razlikovanja dobro primjenjuju u novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. Međutim, od dopuštenih oblika A=G u imenima koja u prvotnom značenju označuju živo, u novinskim tekstovima dvostrukosti se A=N/G prenose i na imena športskih momčadi i društava koja u svom osnovnom značenju označuju neživo (npr. Solin, Val i sl.) što nije u skladu s gramatičkim pravilima, ali se može tumačiti razlikovnom ulogom G na sintaktičkoj razini, a ne samo razgovornim navikama ili dijalektnim utjecajem kako se ponegdje tumači. Imenice s kolebanjem gramatičkoga roda u gramatičkim se napomenama nejednako navode, a te se napomene mogu svesti na imenice kojima se gramatički rod ne poklapa s prirodnim rodom ili spolom, te neke imenice za neživo koje mogu imati gramatička obilježja muškoga, ženskoga ili srednjega roda. U jezikoslovnoj se literaturi upozoruje na nedostatne gramatičke opise dvorodnih imenica u hrvatskom jeziku: na razlikovanje prirodnoga roda i gramatičkih obilježja te sklonidbenih tipova u koje se takve imenice razvrstaju. To su obično imenice s nominativnim završetcima na –a/-ica muškoga roda te tuđice sa završetcima na –o (B. Tafra, 2002.), ali i neke imenice s -Ø nastavkom u N jd. (S. Ham, 2004. ; I. Marković, 2007. ; T. Talanga 2011.) u kojima nije samo riječ o kolebanju roda nego i o sklonidbenim vrstama tih imenica u jedninskim i množinskim oblicima. Od imenica kolebljiva roda koje se popisuju u spomenutoj literaturi i u gramatičkoj normi, u novinskim tekstovima nalaze se imenice s nominativnim završetkom –a i –ica koje se smatraju dvorodnicama (npr. vođa, ubojica, izbjeglica) i obično su muškoga roda, ali sklonidbene e-vrste (npr. vođa – vođe, vođi). U gramatičkim se napomenama nedostatno govori o rodu i sklonidbi dvorodnica. Tek HAZU gramatika jasnije određuje da se u imenice e-vrste ubrajaju i imenice na –a u N jd. koje znače mušku osobu i na –ica koje mogu značiti i mušku i žensku osobu. U novinskim tekstovima obično se takve imenice slažu s oblicima muškoga roda, a sklonjene su prema e-vrsti ženskoga roda (npr. ubojica - ubojice, ubojici), što je najbliže opisima HAZU gramatike. Rjeđe se nalaze imenice na –ica s oblicima ženskoga roda i to u množinskim oblicima (npr. izbjeglice otišle), pored oblika u muškom rodu (npr. bošnjački izbjeglice). Takve nedosljedne uporabe potvrđuju primjedbe o propustima gramatičke norme što nema iscrpnijih opisa i čvršćih pravila o dvorodnicama u jedninskim i u množinskim oblicima. Od imenica koje se smatraju imenicama kolebljiva roda, u novinskim tekstovima upotrebljavala se imenica večer. U gramatičkoj se normi veče(r) opisuje kao imenica koja može biti u muškom, ženskom ili u srednjem rodu. Tako se navodi u Maretićevoj gramatici. D. Brozović (1976., str.36.) ustvrđuje: „Muški rod večer, -ra ne upotrebljava se u hrv. standardnoj novoštokavštini ni u sg. ni u pl. Čuje se doduše oblik pozdrava dobar veče(r), obično bez –r, no mnogo su češći oblici pozdrava sa srednjim i osobito ženskim rodom. Nije obična ni kombinirana deklinacija ž. roda veče, večeri.“ Unatoč tim spoznajama i u suvremenoj se normi dopušta uporaba veče(r) m., ž. i s. roda, pri čem se pored trorodnosti zamršeno navodi s kojim se gramatičkim obilježjima padeža i broja ta imenica upotrebljava. Takvu gramatička neusustavljenost, kolebanje roda i miješanje sklonidbenih vrsta, valja smatrati rubnim pojavama, na što upozoruje S. Ham (2004.), kojima ne treba davati prednost jer se ne uklapaju u imenički sustav i izazivaju uporabne dvojbe. Pored toga, valja istaknuti da se lik veče smatra obličnijim za srpski jezik (kao i juče, takođe – bez dočetnoga r), a oblik večer s dočetnim r običnijim za hrvatski jezik (D. Brozović, 1997. ; S. Težak, 1999.), pa bi pored sustavnih načela načela pri normiranju i uporabi tih oblika valjalo imati na umu i nacionalna. Novija gramatička norma (Raguževa gramatika, Silić-Pranjkovićeva gramatika) i leksička norma (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000.) propisuju oblik večer ž. r. U novinskim tekstovima imenica veče(r) ima jednostavnije uporabe, nego što to gramatike opisuju. Nakon kolebanja veče s.r. /večer ž.r., u razdoblju od 1950. do 1990-ih godina, ustalili su se oblici večer ženskoga roda i oblici s dočetnim r u izvedenicama. Stoga se može reći da su, bez obzira na gramatičku normu, prevladali oblici običniji za hrvatski jezik. U novinskim tekstovima kolebljiva su roda i imenice posjet/posjeta, osnov/osnova. Dvostruke uporabe tih imenica ne proizlaze iz gramatičke, nego iz uporabne norme. Savjetodavna literatura upozoravala je na razlikovanje gramatičkoga roda nekih imenica u srpskom i u hrvatskom jeziku (Guberina-Krstićeve Razlike ; S. Težak, 2000.). Od sedamdesetih godina prevladava posjet što je u skladu s napomenom u rječniku HP (1971.). Taj je oblik, muškoga roda sklonidbene a-vrste, devedesetih godina običan u SD, Vj. i VL. Imenica osnova (ž. r. e.vrste) u novinskim se tekstovima se češće upotrebljava od kraja šezdesetih godina. Može se reći da dvostruke uporabe oblika veče(r), posjet(a), osnov(a), nakon desetljeća nesigurnosti i nedosljednosti u novinskim tekstovima, uslijed nedostataka gramatičke i leksičke norme te utjecaja srpskoga jezika, pokazuju stalnu težnju za izborom i očuvanjem oblika običnijima za hrvatski književni jezik. Kolebljiva su gramatičkoga roda i neke tuđice. Ta je kolebljivost zapravo uporabne naravi i nastala je pod utjecajem oblika iz srpskoga jezika. Gramatička norma malo govori o tuđicama i njihovim gramatičkim obilježjima u hrvatskom jeziku, ali je pravopisna norma pored pravila o pisanju tuđica propisivala i njihovu sklonidbu. U novinskim tekstovima nalaze se dvostruke uporabe teritorij(a), m. r. a-vrste i ž. r. e-vrste, ali od šezdesetih godina, unatoč NS Pravopisu, češći su oblici teritorij, muškoga roda a-vrste, od sedamdesetih godina prevladava taj oblik. Također oblici front/fronta, kvalitet/kvaliteta, nalaze se s dvostrukim uporabama što su dopuštali Boranićev pravopis, BHŽ gramatika i NS pravopis. Oblik front u novinama se, posebice pedesetih i šezdesetih godina, često upotrebljavao u nazivima jugoslavenskih političkih tijela (Narodni front) i sl. izraza jugoslavenskoga podrijetla očigledno pod utjecajem srpskoga jezika. Od 1990. u novinskim je tekstovima obična uporaba fronta ž. r. u skladu s preporukama (Guberina-Krstićeve Razlike ; Brodnjakov Rječnik) o razlikovanju roda nekih imenica u hrvatskom i u srpskom jeziku, ali se i zamjenjuje boljim domaćim izrazima. I te promjene pokazuju da su neki sociolingvistički utjecaji na hrvatski jezik bili privremeni. Imenica kvaliteta ž. r. također se dosljednije upotrebljava devedesetih godina, iako se prema Brodnjakovu Rječniku može smatrati da se oba oblika potvrđuju u hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji. Naime, ne može se tvrditi da oblik kvalitet m. r. nije običan u hrvatskome jeziku kad je podosta tuđica u kojih latinski završetak „–itas zamjenjuje se u hrvatskom jeziku završetkom muškoga roda –itet“ (HP 1971.). Gramatička obilježja broja imenica u novinskim tekstovima ne pokazuju spornih, pogrješnih ili nedosljednih oblika. Imenice kojima gramatička norma propisuje pluralia tantum obično su se tako i upotrebljavale, samo u množinskim oblicima (npr. vrata, kola itd.). Jedino se imenica novine kojiput nalazi s pogrješnom oznakom jednine (novina) umjesto množine (npr. Vj. 1960., SD 1962.). Takve se nedosljednosti mogu pripisati neznanju, ali i propustima gramatičke norme jer se nisu dovoljno iscrpno navodile imenice koje imaju samo množinu. Naime, imenica novine nije navedena u BHŽ gramatici, TB i Institutovoj gramatici. Imenice a-vrste muškoga roda u gramatičkoj normi imaju dvostruke oblike u vokativu i u instrumentalu jednine. U I jd. gramatička norma jednako propisuje prijeglas –om/-em s obzirom na završni fonem osnove, tj. kao morfonološku promjenu, ali se nejednako propisuju odstupanja od te glasovne promjene. U Maretićevoj se gramatici nastavak –em propisuje u imenica na –telj i u imenicama s nepčanim završetkom osnove. Uz to se pravilo opisuje disimilacija, ali se ne propisuje strogo: iznosi se opisno bez čvršće raspodjele, a dopuštaju se dvostruke uporabe u jednosložnim i u višesložnim riječima. Suvremena se norma po tom razlikuje od Maretićeve jer se sustavnije opisuje prijeglas, te se propisuje disimilacija u jednosložnim riječima, a dopuštaju se odstupanja u višesložnim. U novinskim tekstovima dosljedno se primjenjuje alomorfni nastavak -em na osnovama s nepčanicima i sa c, što je u skladu s temeljnim gramatičkim pravilom i nema dvostrukosti koliko ih norma dopušta. Malobrojniji su primjeri dvosložnih imenica u kojima se nalazi nastavak –om na osnovama s nepčanicima ili sa c (npr. s Kardeljom, mjesecom), ali i takva su odstupanja zbog disimilacije dopuštena. Dakle, uporabe nastavaka u I jd. u novinskim tekstovima od 1950. do 1999. u skladu su sa suvremenom gramatičkom normom. Maretićeva gramatika opisno, bliže dijakronijskom nego sinkronijskom stanju, govori o promjeni imenica kojima se osnova svršava na –r- ( u V jd. i I jd.). Dvostruke su uporabe nastavaka –om/-em dopuštaju u imenicama s osnovom na –r koje je nekada bilo nepčano, a to su, prema Maretićevim napomenama, imenice na –ar i imenica pastir. U ostalih se imenica propisuje nastavak –om. Takvo je pravilo i u BHŽ gramatici, a slične se dvostrukosti navode u TB gramatici, Savjetniku i Institutovoj gramatici, iako se proširuje popis takvih imenica i ne spominje se nekadašnja palatalnost dočetnoga –r. HAZU gramatika osuvremenila je popis i opis promjene takvih imenica, ali ipak nedostatno obuhvaćajući skupine imenica na koje se pravilo odnosi. U novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. u imenica kojima se osnova svršava na –r- običan je nastavak –om, i u imenicama u kojima gramatička norma dopušta alomorfne nastavke (npr. imenice na –ar: poštarom, požarom, kormilarom itd.). Pojedinačne su samo uporabe nastavka –em. Dakle, može se zaključiti da dosljednije uporabe nastavka –om u imenica sa završetcima na –r (ar, er, ir, or, ur) u novinskim tekstovima, pored pojedinačnih izuzetaka, pokazuju da se u praktičnoj uporabi teži jednostavnijim gramatičkim pravilima i izbjegavanju dvostrukosti, odnosno pokazuju stalnije uporabe nego što to gramatička norma opisuje. Usto, valja pripomenuti da je imenice koje su se upotrebljavale u novinskim tekstovima, mnoge suvremene izraze i tuđice, lakše usporediti sa suvremenom normom, nego s opisima i primjerima Maretićeve gramatike. Nastavak –om u I jd. gramatička norma propisuje u imenicama kojima osnova završava na nepčanik. U novinskim tekstovima to se pravilo dosljedno provodilo. Nastavak -om nalazi se i u imenica kojima osnova završava na s, z, i t (npr. nosom, glasom, kursom, mrazom, izrazom, kreditom, kutom itd.). Jedino BHŽ gramatika napominje da osnove sa završetcima na z mogu imati prijeglas, tj. nastavak -em. Takve se uporabe ne preporučuju u hrvatskom književnom jeziku (Brozović, 1997. ; TB gramatika 2005.), i ne potvrđuju se u novinskim tekstovima. Valja se opet osvrnuti na uporabu oblika putem. U novinskim tekstovima dosljedna je uporaba izraza putem u prijedložnoj službi. Obično se upotrebljava uz imenicu u genitivu i označuje sredstvo ili način vršenja radnje. Izrazi putem/putom u imeničkoj ili u prijedložnoj/priložnoj službi pokazuje sporne točke gramatičke norme, odnosno nejednake i nedosljedne normativne preporuke glede vrsta riječi i oblika riječi. Maretićeva gramatika ima samo imenicu put (I jd. putem/putom, N mn. putovi, puti, G mn. puti / puta ; uz brojeve dvaput/ dva puta). Za oblike imenice put u I jd. Maretić propisuje da se upotrebljava s nastavkom –om kad je s prijedlogom, a –em kad je bez prijedloga, što je utemeljeno na Karadžić-Daničićevu jeziku (S. Ham, 2002.a). To su pravilo preuzele BHŽ gramatika, TB gramatika, Savjetnik i Institutova gramatika. HAZU gramatika izrijekom napominje da je put/putem imenica te razlikuje oblik putom kad je put u stvarnom značenju od putem kad je u prenesenom značenju. Izrazi putem, put, put/puta u tim se oblicima redovito upotrebljavaju u određenim rečeničnim ulogama i nose određena prijedložna i priložna značenja kao i inače nepromjenjive vrste riječi i nema gramatičkoga opravdanja da se tako i ne normiraju. S. Ham (2002.a, str. 183.), uspoređujući normativne preporuke o uprabi izraza putom/ putem, smatra: „Točno je da su 'ispod' izraza putem tri kategorijalna sadržaja: prijedlog, prilog i imenica, pa je onda riječ i o trima različitim leksemima, a ne o jednom leksemu s trima sadržajima.“ Dakle, suvremena norma, HAZU gramatika, samo se dijelom otklanja od Maretićeve norme: ne preuzima pravilo o uporabi s prijedlogom ili bez prijedloga, ali uzima u obzir stvarno ili preneseno značenje imenice put što se opet može povezati s Maretićevim pravilom i preispitati kad je riječ o stvarnom, a kad o prenesenom značenju. S obzirom na dosljednu uporabu putem (+G) u novinskim tekstovima, vrijedno se i ovdje osvrnuti na zaključke S. Ham (isto, str. 141./142.) jer upozoruju na načela sustavnosti i upotrebne praktičnosti pri normiranju oblika putem/putom, ali govore i o prirodi same normativnosti, primjerice: „...Da bi govornik mogao udovoljiti navedenoj normativnoj preporuci, govoreći mora biti svjestan padeža koji je upotrijebio, svjestan je li padež upotrijebio pridjeložno ili besprijedložno, pa tek onda može upotrijebiti i odgovarajući padežni nastavak. ... Normativna je preporuka očito daleko od jezične gospodarstvenosti pa onda i upotrebne praktičnosti.“ Međutim, unatoč navedenim načelima, noviji pristupi i novija norma nisu jednoglasni pa se i dalje javljaju nejednake preporuke. Raguževa gramatika i Rječnik hrvatskoga jezika normiraju putem kao prijedlog ; tako preporučuju Frančić – Hudeček – Mihaljević (2006.) str. 155. „Normativno se razjednačuje prijedlog putem od instrumentala imenice put koji glasi putom.“ Međutim, TB gramatika u 15. izdanju (2005., str. 102.) još uvijek prenosi Maretićevo pravilo: „Obično se nastavak –om upotrebljava kad je ispred instrumentala koji prijedlog...“. Prema svemu sudeći, može se zaključiti da se uporaba prijedloga putem u novinskim tekstovima, unatoč nejednakim gramatičkim pravilima i preporukama, nametnula kao uporabna norma. Duga i kratka množina imenica muškoga roda a-vrste nema čvrstih gramatičkih pravila, nego se sastoji od opisa što je običnije. Uporabe u novinskim tekstovima odgovaraju gramatičkim opisima, odnosno većina jednosložnih imenica ima dugu množinu, a dvosložne imaju ili dugu ili kratku množinu, trosložne obično kratku. Malo je imenica koje imaju dvojake uporabe duge i kratke množine, a samo u nekih ta dvostrukost razlikuje i značenje imenica (npr. sati/satovi, posli/poslovi). U množinskim oblicima imenica a-vrste primjenjuje se pravilo prijeglasa na osnovama sa završetcima na nepčanike i na c u skladu s gramatičkom normom. Dakle, raspodjela umetaka –ov-/-ev-, u čitavome razdoblju od 1950. do 1999., u skladu je i s pravilima suvremene hrvatske norme. Kolebanja su pojedinačna i ne remete propisane i običnije uporabe. Posebice, osnove sa završetcima na s, z, r i t obično se upotrebljavaju s umetkom -ov- te potvrđuju da u novinskim tekstovima, u razdoblju od 1950. do 1999., nema bitnoga utjecaja razgovornoga stila (Lj. Srhoj-Čerina, 1986.) ili srpskoga jezika (Brozović, 1997.) u uporabi množinskih oblika, osim pojedinačnih uporaba oblika putevi (pored običnijega putovi) te uporabe tuđice kursevi koja se upotrebljavala pod snažnim utjecajem političkoga jezika. i zamijenjena je u novinskim tekstovima imenicom tečaj, pravac ili sl., najprije u člancima nepolitičkoga sadržaja. Genitiv množine imenica a-vrste muškoga roda ima nastavak –a, a nekoliko imenica mogu imati i nastavke –i i –iju. Gramatička norma za te oblike ne propisuje čvrsta pravila. Dvostrukosti ili trostrukosti u Maretićevoj gramatici ubuhvaćaju imenice koje suvremena norma ne spominje (npr. G mn. mjeseca, dinari) ili ih smatra stilski obilježenima (put – puti). U novinskim tekstovima ti se oblici ne nalaze, tj. obično je mjeseci, dinara, putova itd., što je u skladu s opisima suvremene norme. U novinskim je tekstovima upadljiva dosljedna uporaba G mn. gostiju. U Maretića su dopuštene dvostrukosti gosti / gostiju, a suvremena norma uz te oblike dopušta i gosta. Može se reći da G mn. imenice gost (gostiju) u novinskim tekstovima pokazuje težnju za izbjegavanjem dvostrukosti ili trostrukosti, odnosno sklonost izboru oblika kojim je razlikovnost padeža izrazita. Sklonidba imenica srednjega roda a-vrste pokazuje uporabe sukladne gramatičkoj normi. U imenicama kojima osnova završava na skup št I jd. ima nastavak –em, kao u imenicama sa završetkom osnove na nepčanik, što je u skladu s napomenama Maretićeve i HAZU gramatike da je prijeglas u -št-em nastao pod utjecajem prvoga glasa, nepčanika, u skupu št. S obzirom na temeljno gramatičko pravilo o prijeglasu u imenicama sa završetcima osnova na nepčanik i na c, može se reći da je nastavak –em u osnovama na –št- odraz uporabne norme. Takvi su se oblici dosljedno upotrebljavali u novinskim tekstovima (npr. dvorištem, sveučilištem itd.). Genitiv množine imenica srednjega roda a-vrste u novinskim tekstovima u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. ima proširenu osnovu, s nepostojanim a, i u imenicama kojima osnova završava na stv- i štv- (npr. sredstava, svojstava, društava itd.). Maretićeva i Institutova gramatika dopuštaju i uporabe s neproširenom osnovom, a takve se uporabe u novinama nalaze samo kao pojedinačni izuzetci. Imenica drvo može imati dvojaku osnovu: drva kad znači tvar, a drveta kad znači živo drvo. Nedosljedno razlikovanje oblika drva / drveta u novinskim tekstovima neizravno je dopušteno Maretićevom gramatikom i HAZU gramatikom. Ostale gramatike, navedene u ovom radu, propisuju te različite oblike kao pravilo, koje u novinskim tekstovima nije zaživjelo. D. Brozović (1976., str.35./36.) u sklonidbi imenica a-vrste srednjega roda imenicu drv-o-, G jd. drv-et-a, razvrstava u sklonidbeni podtip koji ima samo tu jednu imenicu, tj. „hrv. varijanta samo drvo“. Naime u Maretićevoj je normi i uvo - uveta što, napominje Brozović (isto), ne pripada hrvatskoj normi. Može se reći da su oblici imenice drvo rubne pojave u jezičnom i gramatičkom sustavu, ali pokazuju kako nesigurnost pri izboru dvostrukih oblika nastaje kad su ti oblici opterećeni i dodanim značenjem imenice. U novinskim tekstovima stalno se i često upotrebljavaju tuđice i prilagođavaju se hrvatskomu morfološkomu sustavu. Sklonidba tuđica nedostatno se obrađivala u gramatičkoj normi. U Maretićevoj se gramatici, osim nekoliko kratkih napomena, tuđicama se i ne posvećuje posebna pozornost. U suvremenoj normi sklonidba se tuđica opisuje uz imenice muškoga roda a-vrste. HAZU gramatika u toj sklonidbi opisuje posuđenice sa završetcima na -e, -i, -u, -o. Nedostatci su tih pravila što opisuje samo tuđice prilagođene izgovornoj normi, tj. opće imenice i neka pohrvaćena imena koja su u hrvatskome jeziku postala obična u izgovornome obliku. Za tuđa vlastita imena, a i za opće imenice, posebice one za koje nema valjane zamjene u hrvatskome leksiku, gramatike bi trebale pružati sustavnija sklonidbena pravila. Primjerice, nedostaju u gramatičkoj normi imena sa završetkom na y, ee, muklo e, i sl. Pravila o sklonidbi takvih imena imali su pravopisi i u novinskim tekstovima tuđice su se prilagođavale prema pravopisnim pravilima. U novinskim se tekstovima nalaze se i nedosljedne uporabe imenica za završetcima na io, što se može smatrati propustima ili neznanju. Nedosljednosti oblika vlastitih imenica završetcima na y, ey, ee i e, mogu se pripisati i nedostatnim ili nejasnim pravilima i primjerima koje su navodili pravopisni priručnici, posebice Boranićev pravopis. NS pravopis donekle je promijenio pravila o oblicima imena sa završetcima na e, pravopisno / muklo e. U novinskim tekstovima u razdoblju od 1960. do 1971. takve su uporabe dosljednije nego u prethodnom razdoblju (npr. de Gaullea, de Gaulleu, i sl.). Također, u tom je razdoblju manje nedosljednosti u imena na y ispred kojeg se piše j (npr. Stanleyja, u Canakryju itd.), što je u skladu i s pravilima NS pravopisa. Također, dosljednije su uporabe –j- u imenica koja se svršavaju na i, y ili ee i u razdoblju od 1971. do 1990., što je u skladu s HP (1971.). U tom su razdoblju dosljednije pisanje j između otvorničke skupine io. Valja napomenuti da Anić-Silićev pravopis (1986.) ne propisuje pisanje j na osnovama u tuđim muškim imenima na i i y (izgovorno i) i navodi oblike u G: Henrya, Leopardia itd., odnosno uvodi novo pravilo suprotno pravilima Boranićeva, NS pravopisa i HP. U novinskim tekstovima Anić-Silićevo pravilo nije se primjenjivalo, odnosno takve su uporabe krajem osamdesetih godina i devedesetih godina pojedinačne i zapravo su rjeđe nego prije izlaska Anić-Silićeva pravopisa. U razdoblju od 1990. do 1999. običniji su oblici s umetnutim j, u skladu s HP, a nedosljednosti su pojedinačne, primjerice u imenu Sidney – Sidneya, koje se u čitavom razdoblju od 1950. do 1999. upotrebljavalo u tom obliku. Može se zaključiti da je pisanje i sklonidba tuđica u novinskim tekstovima u razdoblju od 1950. do 1999. najbliže opisima i pravilima HP. Nesigurnost koja se opaža u sklonidbi tuđih vlastitih imenica može se pripisati nedostatnosti gramatičke norme i nedovoljnoj iscrpnosti pravopisne norme. Propusti u novinskim tekstovima mogu kojiput biti i odraz neznanja ili nepoznavanja novih imena koja se stalno u novinama javljaju. Tuđicama sa završetcima na zatvorničke skupove kt, nt, pt i rt pravopisna je i gramatička norma dopuštala dvostruke uporabe: s proširenom i s neproširenom osnovom. U novinskim tekstovima 1950-ih godina nalaze se dvostrukosti u nekim tuđicama sa završetcima na kt i nt. U razdoblju od 1960. takvih je dvostrukosti manje posebice u Vj. i VL, iako je NS pravopis jednako navodio obje mogućnosti pa se može reći kako se nisu nekritički primjenjivala pravila NS pravopisa. Također i sedamdesetih i osamdesetih godina rjeđe su dvostrukosti, a nalaze se još u imenica sa završetcima na kt i nt i to više puta u SD (npr. objekat, eksperimenat), što je dopuštao i HP (1971.). Pokazuju se na tim primjerima i nejednake uporabe među novinama, odnosno kako su uporabe nekih oblika ovisile o procjenama novinara, urednika ili lektora. Neproširene su osnove, ipak češće od sedamdesetih godina, a dvedesetih godina postale su i obične jednako u Vj., VL i SD, iako i HAZU gramatika dopušta dvostruke oblike. Može se reći da su se u novinskim tekstovima, nakon izrazitijih kolebanja pedesetih i šezdesetih godina, ustalile dosljedne uporabe zatvorničkih skupina kt i nt s neproširenom osnovom u N jd. što pokazuje da se takve tuđice jasno osjećaju kao tuđice i nepostojano a ne stvara teškoće u izboru oblika N jd. s neproširenom i G mn. s proširenom osnovom. Takve oblike, s neproširenom osnovom u N jd., propisuje i novija hrvatska norma. Tuđice latinskoga i grčkoga podrijetla sa završetcima na –um, -us, -es i sl., prema Boranićevu pravopisu i HP preuzimaju se u hrvatskom jeziku s odbačenim završetcima i umetnutim -j pred nastavkom, i sklanjaju se kao imenice muškoga roda. Ti oblici pripadaju hrvatskomu književnomu jeziku. Oblici s neodbačenim završetcima (-ijum, -ija) pripadaju srpskomu jeziku (Guberina-Krstić, 1940. ; Savjetnik), ali ih je NS pravopis ravnopravno navodi. U novinskim tekstovima pedesetih godina nalaze se nedosljedne uporabe takvih tuđica, tj. pored pravilnih oblika m. r. na –j nalaze se i neodbačeni završetci (npr. aluminium). Već u razdoblju šezdesetih godina, unatoč pravilima NS pravopisa, takve su nedosljednosti rijetke i prevladali su oblici prilagođeni hrvatskomu književnomu jeziku (aluminij, kriterij, itd.), osim tuđice teritorij(a). Izuzetak je i imenica prezidijum koja se u tom obliku upotrebljavala u nazivima jugoslavenskih i stranih upravnih tijela, a pokazuje zapravo utjecaj srpskoga jezika. I ta se tuđica šezdesetih godina počinje zamjenjivati oblikom prezidij. Tuđice na –ist(a) i –t(a) latinskoga i grčkoga podrijetla (<istat, -ista) norma nejednako navodi i preporučuje. Maretićeva gramatika, Boranićev pravopis, TB i HAZU gramatika navode oba oblika, ali preporučuju uporabu bez završnoga a: -ist i –t (npr. novelist, diplomat itd.). Od 1960. do 1971. rjeđe se upotrebljavao oblik –ista/ta nego u prethodnom razdoblju, unatoč tomu što NS pravopis jednako vrjednuje i navodi oba oblika –t/-ta. Primjećuje se da 1970-ih godina prevladava oblik –ist/t, što je u skladu s pravilom HP i preporukom Savjetnika, a nalaze se samo pojedinačne uporabe –ista/ta u SD. Međutim, nedosljedne su uporabe u kosim padežima pa se nalaze valjani oblici muškoga roda sklonjeni prema a-vrsti (npr. taksista), ali i oblici sklonjeni prema e-vrsti ženskoga roda (taksiste) što je običnije u srpskome jeziku prema N –ista/-ta. Ta se nesigurnost u promjeni tuđica na –ist/-t može pripisati nedostatnosti gramatičke norme. Naime, gramatička norma i kad spominje te tuđice ne govori izrijekom kojoj sklonidbenoj vrsti pripadaju. Stabilnije uporabe devedesetih godina i premoć oblika koji se preporučuju u hrvatskom jeziku, pokazuju da je u gramatičkoj i leksičkoj normi nedostajalo pomnih pravila i jasnih preporuka. Ti su nedostatci, naravno, posljedica političkih stanja u ondašnjoj Jugoslaviji. Prilagodba tuđica s -Ø nastavkom imenicama muškoga roda a-vrste u novinskim tekstovima pokazuje da su se pored nedostataka gramatičke norme i nejednake pravopisne norme, ustalili oblici koji su običniji u hrvatskome jeziku i razlikuju se od srpskih oblika. Imenice e-vrste ženskoga roda kojima osnova završava na k, g, h, u DL jd. imaju sibilariziranu osnovu. Uporabe u novinskim tekstovima pokazuju odstupanja od pravila sibilarizacije, ali ta su odstupanja u okvirima gramatičkih opisa i preporuka. Maretić zaključuje da su običnije bez promjene imenice sa završetkom na čka, ćka, ska, ška, ali dopušta sibilariziranu osnovu u nekim općim imenicama na –tka (npr. motka > moci) u kojima, uz gubljenje zatvornika t, oblici DL jd. takvih imenica postaju posve nejasne. Već je i BHŽ gramatika propisivala da se i u imenicama na –tka odstupa od sibilarijacije, kao i u nekim vlastitim imenicama. Suvreme

novinski stil; norma i normativne promjene; pravopis; morfologija riječi sa sklonidbom

nije evidentirano