hrvatski

Strah i predah u Leningradu ili kako se Elizabeth Arden počela plašiti

Neobično poigravanje motivima režimske oskudice i ženske kozmetike u pripovijetci "Elizabeth Arden" autorice Ruf' Zernove na prvi pogled priziva eseje Slavenke Drakulić, no ispod površine nekoliko početnih stranica krije se prepoznavanje puno gorčeg ženskog iskustva iz korpusa memoaristike staljinskog terora. Opsegom blizak veličini žuđenog predmeta, elegantne uvozne pudrijere s koje autorica posuđuje ime junakinje koja će od početka do kraja narativa protkati stabilnu i na trenutke jezovitu ironiju, tekst je vanknjiževnom kvalitetom svakako i dio koncepta arhipelaga koji predlaže Leona Toker, a koji se bazira na činjenici da se tekstovi koji se bave iskustvom gulaga daju morfološki razbiti na topose koji se ponavljaju, te svojim varijacijama i međusobnim nadopunjavanjem uspijevaju, iz prve ruke, dati cjelovitu sliku prešućene povijesti koju pojedinačni tekstovi, unatoč najčešće eksplicitno izraženoj testimonijalnoj orijentaciji, nikad nisu u stanju stvoriti. U biografsko-bibliografskom članku o Zernovoj u Rječniku ruskih spisateljica, Barbara Heldt navodi da je njezin opus originalan prilog povijesti ženske ironije. Cilj ovog izlaganja je pokušati skicirati mjesto koje tekstu u arhipelagu pripada i, s kratkim osvrtom na prostor, ukazati na moguće funkcije upotrebe motiva kozmetičarke, naizgled neprimjetne zbog temeljito nanesenih slojeva te iste originalne ironije.

ruf' zernova; elizabeth arden; strah; prostor

nije evidentirano