hrvatski

Planiranje turizma na državnoj razini: primjer Strategije razvoja turizma Hrvatske do 2020.

Strategija turističkog razvitka je krovna strateška odrednica turističkog razvoja zemlje u budućem vremenu koja usmjerava aktivnosti državne uprave prema željenom cilju i podloga je za donošenje niza planskih dokumenata na regionalnoj i lokalnoj razini. Strategija stvara kreativne, ali i formalne temelje za niz razvojnih projekata koji će se financirati i iz sredstava EU, a tiču se hrvatskog turizma kao jedne od glavnih razvojnih poluga hrvatskog gospodarstva. Mnogi teoretičari i praktičari u turizmu smatraju da Hrvatska nije ni približno dosegla razvojne mogućnosti koje u turizmu ima, a da bi se to moglo ostvariti potrebne su promjene. Svakoj je državi u interesu, pa tako i Hrvatskoj, da svoje resurse optimalno koristi. To se jednako odnosi i na turizam. Prekomjerno korištenje resursa u bilo kojem obliku nije u interesu ni stanovnika Hrvatske ni države Hrvatske, kao pravnog i političkog subjekta, jer se time umanjuje mogućnost dugoročno održivog razvitka i sužava prostor za razvoj idućim generacijama. Nedovoljno korištenje resursa pak, ispod stvarnih mogućnosti održivosti i dosegnutih mogućnosti općega razvitka gospodarstva, rezultira manjim gospodarskim učincima, i za pojedince i za cijelu društvenu zajednicu, a to usporava ukupni razvitak zemlje. Imamo razloga smatrati, na temelju vlastitih, ali i iskustava drugih zemalja, da samo tržište nije uvijek najbolji regulator turističkog razvoja. Odgovarajućom politikom država može utjecati na korištenje resursa i time usporavati ili ubrzavati te usmjeravati razvoj turizma na području cijele zemlje ili/i pojedinih regija u smjeru koji želi. Država, međutim, mora ostaviti i slobodu poduzetnicima i olakšavati im realizaciju investicija putem jasnih kriterija i svakojake institucionalne podrške projektima koji se uklapaju u razvojnu politiku turizma. Država može izgraditi prometnice, definirati namjenu zemljišta, osigurati obrazovanje, utjecati zakonima i uredbama na poslovanje poduzetnika i još mnogo toga, ali neće sama graditi hotele, restorane, trgovine, zabavne parkove i slične sadržaje koji privlače turiste. To, međutim, neće raditi ni poduzetnici ako im država ne stvori poticajne uvjete za rad i zaradu, od kojih onda i društvo ima koristi. Postavlja se, stoga, pitanje: kako najbolje izraditi takav razvojni dokument? Kako, zapravo, postići potreban, široki konsenzus svih dionika u turizmu, ali i šire od toga, bez kojeg nije realno očekivati realizaciju planiranog? U ovom se radu opisuje način na koji je izrađena Strategija razvoja turizma Hrvatske do 2020. koja jasno definira što se od turizma u Hrvatskoj želi i može očekivati u planskom razdoblju do 2020. te što bi trebala učiniti država da bi takav razvoj imao institucionalnu podršku na svim razinama upravljanja zemljom. Tu su Strategiju nedavno usvojili Vlada i Sabor Republike Hrvatske, a u javnosti nije doživjela iole relevantnije kritike. U radu se opisuju načela pristupa izradi Strategije i primijenjene metode rada. Navode se i, takvim pristupom prepoznata, ograničenja sadašnjeg stanja te proizašla razvojna načela i vizija na kojima bi se trebao temeljiti budući razvoj turizma u Hrvatskoj.

strategija; planiranje razvoja; turizam; metode planiranja; dionici

nije evidentirano