hrvatski

Sociolingvistički i psiholingvistički aspekti razvoja komunikscijske kompetencije u ranome poučavanje hrvatskoga jezika

Hrvatski kao materinski jezik unutar Nacionalnoga okvirnoga kurikula (2010) poučava se u okviru jezično-komunikacijskoga područja. Jezik kao sredstvo izražavanja podloga je svim ostalim područjima i predmetima tijekom odgoja i obrazovanja, a počesto je i jedini oblik kojim se učenicima posreduje sadržaj nastavnoga predmeta te izravno utječe na uspjeh u njegovu ovladavanju. Temeljna zadaća nastave hrvatskoga jezika u ranome poučavanju (do 12. godine djetetova života kada se dijete nalazi u fazi konkretnih misaonih operacija, Piaget: 1977) jest razvoj komunikacijske kompetencije (Nastavni plan i program, 2006). Razvoj komunikacijske kompetencije, koja označava kvalitetnu upotrebu jezika u jezičnoj interakciji, u ovom je razdoblju učenja i poučavanja jezika zato od temeljne važnosti (Pavličević-Franić, 2011). Poticanjem jezičnih djelatnosti slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, na kojima počiva jezično-komunikacijsko područje u okviru Nacionalnoga okvirnoga kurikula, učenici stječu jezično iskustvo i potrebne spoznaje o jeziku te ih kasnije nadograđuju pomoću teorijskih saznanja. Cilj je ovoga rada ponajprije bio ispitati koliko i kako se jezične djelatnosti slušanja, govorenja, čitanja i pisanja, koje izravno sudjeluju u razvoju jezičnih kompetencija, provode u ranome poučavanju hrvatskoga jezika, a zatim anketiranjem provjeriti utječe li način poučavanja hrvatskoga jezika, uspjeh učenika, stavovi učenika prema nastavnome predmetu i spol na razvoj komunikacijske kompetencije u ranome razdoblju učenja jezika. Podatci su prikupljeni anketiranjem i testiranjem te obrađeni u SPSS programu za statistiku metodom analize varijance, Pearsonovoga koeficinebta korelacije i Hi-kvadrat testa.

rano poučavanje hrvatskoga jezika, komunikacijska kompetencija, psiholingvistika, sociolingvistika

nije evidentirano